Uvod

Pitanje prirode hrišćanskog rukopoloženja (hirotonije) zauzima značajno mesto u ekleziologiji i sakramentalnoj teologiji. Od apostolskog doba do savremenih teoloških rasprava, Crkva je nastojala da razume šta se događa sa čovekom koji prima svešteničku službu. Da li je rukopoloženje prvenstveno čin uvođenja u određenu crkvenu službu ili se u njemu ostvaruje dublja promena koja trajno određuje identitet rukopoloženog? Posebno pitanje predstavlja upotreba pojma „ontološka promena“, koji je u teološki rečnik ušao znatno kasnije od samih događaja i svedočanstava prvih vekova.

Cilj ovog rada nije da unapred potvrdi određeno konfesionalno stanovište, već da istorijsko-teološkom metodom ispita kako su različite hrišćanske tradicije razumele prirodu rukopoloženja i da li se ono može opisati kao ontološka promena u biću čoveka.

Apostolsko i postapostolsko razdoblje

Temelj hrišćanskog shvatanja rukopoloženja nalazi se u Novom zavetu. Apostoli polažu ruke na svoje naslednike i saradnike, prenoseći im službu i dar Svetoga Duha. U Delima apostolskim i pastoralnim poslanicama rukopolaganje nije predstavljeno kao puka administrativna radnja, već kao čin kroz koji Bog deluje u životu crkvene zajednice.

U najranijim vekovima Crkve naglasak nije bio na metafizičkom objašnjenju promene koja se događa pri hirotoniji. Rani izvori govore o izboru, postavljenju, službi i daru Svetoga Duha, ali ne koriste terminologiju ontološke promene. Ignjatije Antiohijski početkom drugog veka naglašava jedinstvo zajednice oko episkopa, prezvitera i đakona, pri čemu se služba shvata kao izraz prisustva Hrista u Crkvi. Ipak, kod njega i drugih ranih otaca ne nalazimo razvijenu teoriju o ontološkom statusu rukopoloženog.

Značajan doprinos dao je i Kiprijan Kartaginski u trećem veku. U njegovim spisima posebno je naglašena neraskidiva veza između episkopata, apostolskog prejemstva i jedinstva Crkve. Iako ni kod Kiprijana ne postoji razvijena ontološka teorija hirotonije, jasno je da se episkopska služba ne posmatra kao obična funkcija poverena od zajednice, već kao služba koja svoje poreklo ima u samom apostolskom predanju.

Ova činjenica ne znači da je rukopoloženje bilo shvatano kao puka funkcija. Naprotiv, od samog početka ono je povezivano sa posebnim darom Duha i apostolskim prejemstvom. Međutim, način na koji je ta stvarnost opisivana razlikuje se od kasnijih teoloških formulacija.

Hirotonija i hirotesija u ranom crkvenom predanju

Važno je razlikovati hirotoniju od hirotesije. U crkvenoj praksi hirotonija označava rukopoloženje u više jerarhijske stepene – episkopa, prezvitera i đakona – dok se hirotesija odnosi na postavljanje u niže crkvene službe.

Ova razlika nije samo liturgijska već i teološka. Već sama činjenica da je Crkva od ranog perioda razlikovala ove oblike uvođenja u službu pokazuje da episkopska, prezviterska i đakonska služba imaju poseban status u strukturi crkvenog života. Time se potvrđuje da je hirotonija shvatana kao nešto više od prostog administrativnog imenovanja, premda priroda te posebnosti nije bila objašnjavana pojmovima kasnije ontološke teologije.

Istovremeno, teško je braniti stav da postoji jedan istorijski oblik rukopoloženja koji bi se mogao izdvojiti kao jedini apsolutno ispravan i normativan za sva vremena. Izvori prvih vekova svedoče o određenom stepenu liturgijske i disciplinske raznolikosti među lokalnim Crkvama, pri čemu je zajednički element bila vera u delovanje Svetoga Duha, apostolsko prejemstvo i crkveno priznanje službe. Zbog toga se rasprava o tome koji je pojedinačni oblik rukopoloženja „jedino ispravan“ često pokazuje metodološki problematičnom. Mnogo je primerenije govoriti o vernosti temeljnim principima crkvenog predanja nego o mehaničkom ponavljanju jednog istorijskog obrasca, budući da je i samo predanje kroz vekove pokazivalo određeni stepen razvoja i prilagođavanja različitim istorijskim okolnostima.

Razvoj sakramentalne svesti

Tokom četvrtog i petog veka, sa razvojem dogmatske i liturgijske svesti, raste i naglasak na trajnosti hirotonije. Crkva sve jasnije odbacuje mogućnost ponavljanja rukopoloženja. Takav stav nije bio zasnovan samo na disciplinskim razlozima, već na uverenju da se u hirotoniji događa nešto stvarno i nepovratno.

Kod Jovana Zlatoustog i drugih velikih otaca sveštenik se posmatra kao onaj koji prima posebnu blagodat za vršenje svetih tajni. Iako se još uvek ne koristi termin „ontološki karakter“, prisutna je svest da rukopoloženje trajno određuje mesto čoveka u životu Crkve. Raščinjenje može oduzeti pravo vršenja službe, ali ne poništava istorijsku činjenicu primljene hirotonije.

Ontološka promena u rimokatoličkoj teologiji

U srednjovekovnoj latinskoj teologiji razvijeno je učenje o neizbrisivom karakteru (character indelebilis). Pod uticajem sholastičke metafizike, sveti red se sve više tumači kao sakrament koji ostavlja trajni pečat u biću čoveka. Ovo učenje dobilo je klasičan izraz u rimokatoličkoj teologiji i kasnije je potvrđeno na Tridentskom saboru.

Prema tom shvatanju, rukopoloženje proizvodi trajnu ontološku promenu. Čak i kada je sveštenik lišen prava da vrši službu, sam karakter svetog reda ostaje prisutan. Time se objašnjava i zašto se hirotonija ne ponavlja.

Rukopoloženje u anglikanskoj tradiciji nakon Reformacije

Reformacija šesnaestog veka dovela je do preispitivanja mnogih aspekata crkvenog života, uključujući i prirodu svešteničke službe. Dok su pojedine protestantske zajednice odbacile tradicionalno shvatanje svetog reda kao posebnog sakramentalnog stanja i naglasak stavile na službu propovedanja i vođenja zajednice, razvoj u Engleskoj krenuo je složenijim putem.

Anglikanska crkva zadržala je istorijski episkopat, trostepenu službu episkopa, prezvitera i đakona, kao i praksu rukopoloženja kroz polaganje ruku od strane episkopa. Na taj način sačuvan je institucionalni kontinuitet sa predreformacijskom Crkvom. Istovremeno, reformacijski naglasak na prvenstvu Svetog pisma i opštem sveštenstvu svih vernih uticao je na drugačije razumevanje prirode crkvene službe.

Tokom šesnaestog i sedamnaestog veka među anglikanskim teolozima nisu postojali potpuno jedinstveni stavovi o tome šta se tačno događa u rukopoloženju. Neki su naglašavali da je reč prvenstveno o crkvenom postavljanju u službu radi propovedanja Reči Božje i pravilnog vršenja svetih tajni. Drugi su smatrali da se u rukopoloženju prenosi poseban duhovni dar koji rukopoloženog trajno vezuje za njegovu službu.

Poseban značaj za razvoj anglikanske teologije imao je Oksfordski pokret u devetnaestom veku. Njegovi predstavnici nastojali su da obnove svest o kontinuitetu Anglikanske crkve sa drevnom, nerazdeljenom Crkvom. U tom kontekstu ponovo je istaknuta važnost apostolskog prejemstva, episkopske službe i sakramentalne prirode hirotonije. Mnogi autori ovog pokreta govorili su o svešteničkoj službi na način koji se u pojedinim aspektima približavao rimokatoličkoj i pravoslavnoj tradiciji.

Istovremeno, unutar anglikanstva nastavile su da postoje različite škole mišljenja. Takozvana evangelička struja uglavnom je naglašavala funkcionalni karakter službe i autoritet Svetog pisma, dok su anglo-katolički teolozi pridavali veći značaj sakramentalnoj dimenziji rukopoloženja. Zbog toga se u savremenom anglikanstvu mogu pronaći različita tumačenja, od onih koja rukopoloženje posmatraju prvenstveno kao crkveno ovlašćenje za vršenje službe do onih koja govore o trajnoj promeni u statusu i identitetu rukopoloženog.

Anglikanski primer pokazuje da pitanje prirode hirotonije nije ostalo predmet rasprave samo između pravoslavlja i rimokatolicizma. Naprotiv, ono je postalo jedno od ključnih pitanja celokupnog zapadnog hrišćanstva nakon Reformacije.

Pravoslavno shvatanje hirotonije

Pravoslavna teologija uglavnom izbegava stroge metafizičke definicije karakteristične za zapadnu sholastiku. Umesto toga, naglasak se stavlja na delovanje nestvorene božanske blagodati i na liturgijski život Crkve. Hirotonija se razume kao stvarni događaj u kojem Sveti Duh osposobljava čoveka za određenu službu.

Savremeni pravoslavni teolozi nisu potpuno jednoglasni u pogledu upotrebe izraza „ontološka promena“. Neki autori smatraju da je taj izraz opravdan ukoliko označava trajnu i stvarnu promenu u crkvenom identitetu rukopoloženog. Posebno u okviru savremene evharistijske ekleziologije, služba se ne posmatra samo funkcionalno, već kao način postojanja unutar crkvene zajednice.

Drugi teolozi smatraju da termin „ontološka promena“ nosi previše pretpostavki zapadne metafizike i da ne odgovara jeziku svetootačkog predanja. Zbog toga radije govore o trajnom daru blagodati, harizmatskom preobražaju ili novom odnosu prema evharistijskoj zajednici.

Zajedničko većini pravoslavnih tumačenja jeste odbacivanje ideje da se ljudska priroda rukopoloženog menja u suštinskom smislu. Rukopoloženi ne postaje druga vrsta bića, niti prima novu prirodu. Ono što prima jeste posebna blagodat i služba koje ga trajno povezuju sa životom Crkve.

Savremena teološka sinteza

Savremena istraživanja ukazuju da je oštro suprotstavljanje između „funkcionalnog“ i „ontološkog“ razumevanja hirotonije istorijski problematično. Rukopoloženje u ranoj Crkvi nije bilo puko poveravanje funkcije, ali nije ni bilo predmet razvijene metafizičke analize. Ono je pre svega predstavljalo događaj delovanja Svetoga Duha u zajednici vernih.

Kasnija teologija pokušala je da objasni ovu stvarnost preciznijim pojmovima. Zapadna tradicija razvila je koncept neizbrisivog ontološkog karaktera, dok je pravoslavna tradicija ostala opreznija prema takvim formulacijama, naglašavajući prvenstveno blagodatni i ekleziološki aspekt hirotonije.

Zaključak

Od apostolskog doba do danas hrišćanska tradicija dosledno svedoči da rukopoloženje predstavlja više od administrativnog imenovanja na određenu funkciju. Ono je sakramentalni čin kroz koji Sveti Duh daruje čoveku posebnu službu u Crkvi i trajno ga povezuje sa tom službom.

Međutim, istorijski izvori prvih vekova ne pružaju osnov za tvrdnju da je postojala razvijena teorija ontološke promene u kasnijem smislu te reči. Takve formulacije nastaju postepeno tokom razvoja teološke misli. Zbog toga je preciznije reći da pravoslavna tradicija nedvosmisleno potvrđuje trajno dejstvo blagodati i neponovljivost hirotonije, dok pitanje da li se ta stvarnost može opisati kao ontološka promena ostaje predmet različitih teoloških interpretacija.

Uprkos razlikama u terminologiji, rimokatolička, anglikanska i pravoslavna tradicija dele uverenje da rukopoloženje nije puka administrativna radnja, već događaj koji na trajan način određuje mesto pojedinca u životu Crkve. Razlike nastaju prvenstveno u pokušajima da se priroda te promene teološki objasni. Upravo zbog toga savremena naučna istraživanja sve više napuštaju pojednostavljene suprotnosti između „ontološkog“ i „funkcionalnog“ pristupa i nastoje da pitanje rukopoloženja sagledaju u širem istorijskom, liturgijskom i ekleziološkom kontekstu.

Izvori i literatura

Primarni izvori

  • Ignjatije Antiohijski, Poslanica Magnežanima.
  • Ignjatije Antiohijski, Poslanica Smirnjanima.
  • Kiprijan Kartaginski, De Ecclesiae Catholicae Unitate.
  • Jovan Zlatousti, De Sacerdotio.
  • Apostolske ustanove.
  • Kanoni Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji (325).

Sekundarna literatura

  • Afanasiev, Nicolas. The Church of the Holy Spirit.
  • Avis, Paul. The Identity of Anglicanism: Essentials of Anglican Ecclesiology.
  • Chadwick, Henry. The Early Church.
  • Dulles, Avery. Models of the Church.
  • Florovsky, Georges. Bible, Church, Tradition: An Eastern Orthodox View.
  • Ware, Kallistos. The Orthodox Church.
  • Zizioulas, John. Being as Communion.

Završna napomena

Ovaj rad ne nastoji da presudi između različitih konfesionalnih tumačenja prirode rukopoloženja, već da prikaže istorijski razvoj ideja koje su oblikovale savremene teološke rasprave. Naglasak je stoga stavljen na razlikovanje između svedočanstava ranih izvora i kasnijih doktrinarnih formulacija. Takav pristup omogućava da se pitanje ontološke promene sagleda ne kao unapred rešeno dogmatsko pitanje, već kao složen istorijsko-teološki problem čije razumevanje zahteva pažljivo proučavanje razvoja crkvenog predanja.