Jedno od najsloženijih pitanja u životu Crkve jeste pitanje autoriteta. U vremenima crkvenih sporova pažnja se često usmerava na položaje, titule i institucionalne strukture, dok se suštinsko pitanje potiskuje u drugi plan: kako prepoznati istinsku i verodostojnu službu?

Kada sveštenik napusti jednu crkvenu organizaciju i nastavi svoje služenje u drugoj, neretko se javlja iskušenje da se njegov rad vrednuje isključivo na osnovu institucionalne pripadnosti. U takvom pristupu presudno postaje pitanje kome neko pripada, a ne šta njegova služba svedoči i kakve plodove donosi. Međutim, ni Sveto pismo, ni istorija Crkve, ni zdrav razum ne dozvoljavaju da se tako složena stvarnost svede na jedan jedini kriterijum.

Hrišćanska tradicija od samog početka pravi razliku između formalnog položaja i stvarnog duhovnog autoriteta. Formalni autoritet proizlazi iz funkcije, kanonskog položaja i institucionalnog poretka. Duhovni autoritet, međutim, proizlazi iz vernosti istini, ličnog integriteta, služenja drugima i sposobnosti da se izgrađuje zajednica vere. Idealno, ova dva oblika autoriteta treba da budu u saglasju. Istorija, međutim, svedoči da to nije uvek slučaj.

Sam Hristos nije učio da se istinitost službe prepoznaje po titulama, položajima ili formalnim ovlašćenjima. Naprotiv, On postavlja merilo koje prevazilazi svaku institucionalnu raspravu: „Po plodovima njihovim poznaćete ih“ (Mt 7,16). Ove reči ne znače da broj sledbenika ili spoljašnji uspeh automatski dokazuju ispravnost. Ipak, one jasno ukazuju da plodovi nisu bez značaja. Zajednica koja duhovno raste, okuplja ljude, podstiče veru, neguje ljubav i služi bližnjima predstavlja svedočanstvo koje se ne može jednostavno zanemariti.

Istovremeno, istorija hrišćanstva pokazuje da institucije, iako neophodne za očuvanje poretka i jedinstva, nisu nepogrešive. Mnogi reformatori, misionari i obnovitelji crkvenog života bili su osporavani, kritikovani, pa čak i odbacivani od strane onih koji su posedovali formalni autoritet. To samo po sebi ne dokazuje njihovu ispravnost, ali pokazuje da institucionalni položaj nije isto što i istina, niti predstavlja njenu automatsku garanciju.

Posebno ozbiljan problem nastaje onda kada se u crkvenim raspravama pribegava neistinama, klevetama ili svesnom iskrivljavanju činjenica. U tom trenutku spor prestaje da bude isključivo teološki i postaje duboko moralno pitanje. Jer onaj ko nastoji da odbrani svoj položaj sredstvima koja su suprotna istini istovremeno podriva upravo onaj duhovni autoritet koji želi da sačuva. Istina nikada ne dobija snagu kroz obmanu, niti se ugled Crkve brani odricanjem od hrišćanskih vrlina.

Zato se verodostojnost jedne službe ne može meriti isključivo pitanjem institucionalne pripadnosti. Potrebno je postaviti i druga pitanja. Da li ta služba dovodi ljude Hristu? Da li izgrađuje zajednicu? Da li podstiče veru, nadu i ljubav? Da li svedoči istinu čak i onda kada je to teško? Da li se odlikuje poštenjem, smirenjem i odgovornošću?

Na kraju, istorija Crkve nas uči da institucije mogu biti čuvari istine, ali i da ponekad mogu postati prepreka njenom jasnom svedočenju. Zbog toga je neophodno posmatrati i strukturu i plodove, i položaj i karakter, i autoritet i odgovornost. Jer crkveni autoritet nije opravdan samim svojim postojanjem. On svoje opravdanje nalazi jedino u vernosti istini koju je pozvan da služi.

Upravo zato pitanje istinske službe ne počinje pitanjem ko govori, već pitanjem šta njegova služba svedoči. Tamo gde su prisutni istina, vera, ljubav i duhovni plodovi, nalazi se svedočanstvo čiju snagu ne određuje institucionalni položaj, već njegova vernost Hristu.