Poštovani,

 

današnja teza glasi:

 

Ljubav je apsolutna posvećenost istini. Ne smemo voleti ni jednu drugu silu. Kada sva lažna uverenja za nas umru, ponovo smo u Božjem vrtu.

 

Na prvi pogled, ova misao deluje religiozno ili poetski. Ali u svojoj dubini ona postavlja jedno od najozbiljnijih filozofskih pitanja:

 

Šta čovek najviše voli — i šta ga zato oblikuje?

 

Jer čovek ne živi samo od onoga što misli.

 

On postaje ono čemu je najdublje posvećen.

 

Zato najpre moramo razumeti šta ovde znači istina.

 

Istina nije samo skup tačnih tvrdnji.

 

Ona nije puka saglasnost misli sa činjenicama.

 

U najdubljem smislu, istina je ono što jeste — stvarnost pre naših želja, strahova i tumačenja.

 

Istina je ono što ostaje kada prestanemo da primoravamo svet da nam služi.

 

Ako je tako, onda ljubav nije intenzitet osećanja.

 

Ljubav je sposobnost da ostanemo verni onome što jeste.

 

Voleti znači pristati da stvarnost bude stvarna.

 

Zato ljubav nije suprotnost znanju.

 

Ljubav je najviši oblik znanja.

 

Jer samo ono što volimo spremni smo da vidimo do kraja.

 

Ali tu se pojavljuje opasnost.

 

Čovek retko voli istinu neposredno.

 

On obično voli ono što mu istina obećava.

 

Moć.

Sigurnost.

Pripadanje.

Samopotvrdu.

Predstavu o sopstvenoj dobroti.

 

I upravo zato stoji tvrdnja:

 

Ne smemo voleti ni jednu drugu silu.

 

Ovo ne znači da ne smemo voleti ljude, svet ili lepotu.

 

Naprotiv.

 

To znači da ništa ne sme postati važnije od istine.

 

Jer čim nešto zavolimo više od istine — počinjemo da iskrivljujemo stvarnost da bismo to sačuvali.

 

Tada ljubav prestaje da bude ljubav.

 

Postaje zavisnost.

 

Postaje idol.

 

A idol nije lažni bog.

 

Idol je sve čemu žrtvujemo istinu.

 

Čovek koji više voli sigurnost nego istinu — živi u strahu.

 

Čovek koji više voli priznanje nego istinu — živi u predstavi.

 

Čovek koji više voli sopstvenu sliku nego istinu — živi daleko od sebe.

 

Zato duhovni život ne počinje sticanjem novih uverenja.

 

On počinje smrću starih.

 

I zato je najdublja rečenica:

 

Kada sva lažna uverenja za nas umru…

 

Ne kaže se: kada umre čovek.

 

Nego kada umre ono što nije bilo istinito.

 

Umire uverenje da smo odvojeni.

Umire uverenje da moramo zaslužiti pravo na postojanje.

Umire uverenje da smo vlasnici života.

Umire uverenje da istina uništava.

 

I svaki put kada jedna takva laž umre, čovek to doživljava kao gubitak.

 

Ali gubitak nije kraj.

 

Gubitak je otvaranje.

 

Jer tek kada prestanemo da branimo svoje zablude, stvarnost postaje vidljiva.

 

Tada razumemo poslednju rečenicu:

 

Ponovo smo u Božjem vrtu.

 

Božji vrt nije mesto iz prošlosti.

 

On nije nagrada posle moralnog uspeha.

 

Božji vrt je stanje u kojem ništa više ne stoji između bića i istine.

 

To je stanje u kojem čovek više ne živi kroz strah, nego kroz prisustvo.

 

Ne pita:

 

Kako da sačuvam sebe?

 

Nego:

 

Šta u meni mora da umre da bi istina mogla da se pokaže?

 

I tada dolazi najveće otkriće:

 

ne vraćamo se u Božji vrt.

 

Shvatamo da iz njega nikada nismo bili izbačeni —

 

nego smo prestali da ga vidimo.

 

Hvala.