Oduvek sam voleo biblioteke. U njima sam nalazio širinu i dubinu ljudskog uma, gotovo neiscrpno bogatstvo ideja, misli i snova pretočenih u reči. Na policama tih tihih svetinja čovečijeg razmišljanja smestili su se različiti autori, teme, sekcije — svako sa svojim pogledom na svet, sa svojim tragom postojanja.

U biblioteci bih uvek našao nešto što mi se dopada, što me inspiriše, što govori mom srcu. Ali, gotovo uvek bih naišao i na knjige sa kojima se ne slažem, na stavove koji mi nisu bliski, na ideje koje su mi tuđe. Ipak, one su tamo. Postoje. I čekaju svog čitaoca.

To me uvek podseti na nešto duboko — one me podsećaju ko ja jesam, ali i ko nisam. Pokazuju mi koje me teme zanimaju, a koje ne dotiču moje biće. I upravo u toj različitosti, u tom beskrajnom nizu naslova i korica, u toj šarolikosti misli i stilova, otkrio sam suštinu života.

Iako postoje ljudi koji razmišljaju drugačije, govore drugačije, pa čak i žive drugačije — to ne znači da sam ja bolji od njih, niti da su oni bolji od mene. Svi mi, u samoj srži, ostajemo ljudi. Sa svojim mislima, slabostima, snovima, nadama i traganjima.

Nedavno sam razmišljao o rečima koje se izgovaraju tokom pravoslavnog čina krštenja:

„Koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste.“

To nisu samo lepe liturgijske reči zasnovane na poslanici Galatima.

One nose istinu o našoj najdubljoj identifikaciji — mi smo obučeni u Hrista. To znači da naš identitet više nije određen spoljašnjim razlikama, već onim unutrašnjim karakteristikama, onim što nas povezuje sa Njim.

Kada to zaista shvatimo, sve te razlike u mišljenju o ekleziologiji, eshatologiji, pa čak i o društvenim, političkim ili ekonomskim pitanjima, dobijaju svoje pravo mesto. One postaju sporedne stvari.
Jer one ne određuju da li smo Njegovi.

Bitno je da ispovedamo suštinu vere, onu istu koju su ispovedali prvi hrišćani, onu koja nas povezuje kroz vekove i kulture. Sve ostalo su nijanse — izrazi našeg trenutnog nivoa razumevanja, sazrevanja, slobode, pa čak i ograničenosti.

Naša mišljenja i stavovi nisu merilo svetosti. Oni samo pokazuju koliko smo daleko odmakli na našem putu sazrevanja. Neko je možda još uvek u fazi strogog konzervativizma, drugi u slobodi novog razmišljanja — ali obojica su, ako su obučeni u Hrista, u istom telu. I to je lepota Crkve.

Ponekad razmišljam da su ljudi poput knjiga u velikoj biblioteci života.
Neki su na istaknutim policama — privlače pažnju, mnogi ih čitaju, citiraju, o njima se govori. Ti ljudi imaju vidljivo mesto, njihove reči odjekuju.

A onda postoje i oni drugi — knjige na zabačenim policama, prašnjave, neotvorene godinama. Ali ako ih neko pronađe, ako ih pažljivo otvori, otkriće bogatstvo koje nadmašuje sve što se na prvi pogled ne bi primetilo.

Jedni i drugi su važni. I jedni i drugi su potrebni. I što je najvažnije — i jedni i drugi su u istoj biblioteci.

Ta biblioteka, po mom skromnom razumevanju, jeste Carstvo Božije. U njoj ima mesta za sve knjige koje su ukoričene u Hrista, bez obzira na to koliko se često otvaraju ili koliko su poznate.

A samo Glavni Bibliotekar zna ko je kakva knjiga.
Samo On zna šta svaka knjiga nosi u sebi — koliko je patnje, nade, molitve i ljubavi uloženo u svaku rečenicu života.

Mi, nažalost, često pokušavamo da preuzmemo Njegovu ulogu.
Da određujemo ko pripada toj biblioteci, a ko ne. Da procenjujemo koja knjiga „vredi“, a koja „nema šta da kaže“.
Zaboravljamo da nije na nama da raspoređujemo police.

Naš zadatak nije da određujemo granice Carstva, već da budemo knjige koje svedoče Hrista — kroz sadržaj svog života, kroz reči i dela, kroz ljubav koja ne meri i ne sudi.

Možda je to najveća mudrost koju čovek može da stekne — da prepozna svoje mesto među tim knjigama, ali bez želje da postane „glavni naslov“.
Jer svaki od nas svojim životom piše jedno poglavlje večne priče o Božijoj milosti. I ako smo obučeni u Hrista, taj tekst već ima neprolaznu vrednost, bez obzira koliko stranica ima.

Kada posmatram druge ljude kroz tu prizmu, vidim ih drugačije.
Ne kao konkurenciju, ne kao pretnju, već kao različita svedočanstva o istoj Ljubavi.

I tada shvatam — moje postojanje ne ugrožava nikoga, osim ako ne počnem da mislim da sam bolji, pametniji, ispravniji.
U trenutku kada verujem da sam iznad drugih, gubim ono najvažnije — Hristovu poniznost, kojom je On zavoleo i one koji su Ga odbacili.

Kada pogledamo na Crkvu u ovom smislu, ona više nije institucija zatvorenih vrata.
Ona je živa biblioteka Carstva Nebeskog, u kojoj se svaka duša, svaka knjiga, nalazi na svom mestu — bez obzira da li je „teološki klasik“ ili „skromna pripovetka“.

Biti deo Crkve znači biti deo tog sklada raznolikosti, gde svaka knjiga ima svoj neki smisao u velikoj priči o Spasenju.
To ne znači da moramo svi misliti isto, već da smo svi obučeni u istog Hrista.

I možda, umesto da trošimo vreme raspravljajući o tome ko je u pravu, mogli bismo više čitati jedni druge — pažljivo, s poštovanjem, sa željom da razumemo. Jer možda baš u knjizi koju nismo želeli da otvorimo, krije se odgovor koji smo tražili.

Na kraju, biblioteka života me uči da ne moram da se plašim različitosti.
Ne moram da se povlačim pred nepoznatim, niti da osuđujem one koji razmišljaju drugačije.

Pa i oni, kao i ja, traže da otkriju svoje poglavlje u priči Božije ljubavi.

A ono što nas uistinu povezuje nije naslov naše knjige, ni boja korica, ni tema kojom se bavimo — već činjenica da smo, jednom zauvek, ukoričeni (obučeni) u Hrista.

Zato želim da budem knjiga koja odiše ljubavlju, mirom i razumevanjem.
Ne knjiga koja se nameće, već ona koja inspiriše.
Ne knjiga koja deli, već ona koja povezuje.

Jer u biblioteci Carstva Božijeg, svaka knjiga ima svoje mesto.
A Glavni Bibliotekar zna redosled bolje nego iko od nas.

Vaš u Gospodu,

Slobodan