Sažetak

Reformisana episkopalna crkva (Reformed Episcopal Church, REC) nastala je 1873. godine kao reakcija na rastući ritualizam i doktrinarni formalizam unutar Protestantske episkopalne crkve u SAD (PECUSA). Iako je pokret u početku bio zasnovan na principima inkluzivnosti i otvorenosti prema svim krštenim hrišćanima, tokom XX i XXI veka REC je usvojila teološki konzervativne stavove koji su u oštrom kontrastu sa njenim izvornim idealima. Ovaj rad analizira taj istorijski i teološki paradoks, razmatra percepciju REC-a kao šizmatične grupe od strane Episkopalne crkve (The Episcopal Church, TEC), te ispituje šire implikacije teološke isključivosti na hrišćansko jedinstvo.

 

1. Uvod

Reformisana episkopalna crkva (REC) predstavlja jedan od značajnih primera unutrašnjeg raskola u okviru anglikanske tradicije u Sjedinjenim Državama. Osnovana 1873. godine pod vođstvom biskupa Georgea Davida Cumminsa, bivšeg pomoćnog biskupa u PECUSA, REC je nastala iz otpora prema onome što su osnivači smatrali „neoprotestantskim ritualizmom“ i teološkim odstupanjem od evanđeoskih korena anglikanizma[1].

Osnivači REC-a zagovarali su otvorenije shvatanje zajedništva i naročito otvoreno pričešće (open communion), čime su želeli da se distanciraju od tada dominantne prakse zatvorenog pričešća u PECUSA[2]. Međutim, tokom vremena, REC je razvila sistem doktrina i crkvenih pravila koji su sve više reflektovali teološki konzervativizam, posebno po pitanjima roda i seksualnosti.

2. Istorijski okvir raskola iz 1873. godine

Raskol iz 1873. godine bio je rezultat višegodišnjih tenzija unutar PECUSA između tzv. Evangelical i High Church struja. Evangelicals su, pod uticajem protestantske reformacione misli, naglašavali jednostavnost bogosluženja i centralnost Svetog pisma, dok su pripadnici High Church tradicije insistirali na kontinuitetu sa katoličkom liturgijskom formom[3].

Cummins je, nakon kritika zbog učešća u međudenominacionim skupovima i saradnje s neanglikanskim protestantima, podneo ostavku i formirao novu crkvu – Reformisanu episkopalnu crkvu. U “Declaration of Principles” iz 1873. godine, REC je naglasila da odbacuje „novouvedene doktrine o sveštenstvu i sakramentima koje nisu u skladu sa Reformacijom“[4].

3. Episkopalna crkva i pitanje šizme

Episkopalna crkva (TEC) smatra REC šizmatičnom grupom iz tri osnovna razloga:

1. Kanoniski raskid jedinstva:

Osnivanjem zasebne biskupske hijerarhije, REC je prekinula kanonsko zajedništvo sa PECUSA. U okviru anglikanske eklisiologije, takav čin se tumači kao šizma (schisma) — svesno razdvajanje od zakonite crkvene vlasti bez doktrinarne nužde[5].

2. Nepostojanje priznanja u okviru Anglican Communion:

Pošto REC nije deo zvaničnog Anglican Communion, TEC i druge anglikanske crkve ne priznaju njeno rukopoloženje kao kanonski validno. Apostolski kontinuitet REC-a stoga se smatra odvojenim i nelegitimnim u širem anglikanskom okviru[6].

3. Teološke i društvene razlike:

Dok TEC u 20. veku razvija inkarnacionu teologiju i inkluzivniji pristup (rukopoloženje žena 1976; inkluzija LGBTQ vernika 2003), REC ostaje na poziciji biblijskog literalizma i teološkog konzervativizma[7].

4. Teološka evolucija i pitanje doslednosti

Prvobitna ideja REC-a bila je da se otvori prema svim hrišćanima i suprotstavi institucionalnom zatvaranju. Međutim, kroz istoriju je ta crkva sve više prihvatala norme koje su sužavale prostor za različitost.

U 21. veku, REC jasno odbacuje rukopoloženje žena, istopolne brakove i bilo kakav oblik priznanja rodne različitosti. Ova pozicija predstavlja jasan otklon od njenog osnivačkog duha. Teološka doslednost, umesto da bude izraz duhovne širine, postala je pitanje dogmatske rigidnosti.

Kako ističe teolog Rowan Williams, „autentičnost crkvene tradicije ne ogleda se u njenoj nepromenljivosti, već u sposobnosti da prepozna delo Duha u novim kontekstima“[8]. REC-ova nesklonost prilagođavanju savremenim izazovima pokazuje da je izabrala kontinuitet forme nad duhom otvorenosti koji ju je iznedrio.

5. Isključivost kao teološki i društveni problem

Teološka isključivost ne samo da ograničava crkveno zajedništvo, već i narušava svedočanstvo evanđelja u savremenom društvu. Kako piše Sarah Coakley, „hrišćanska doktrina mora biti otvorena hermeneutici ranjivosti, jer Bog ne deluje kroz moć nego kroz zajedništvo i ranjivost ljubavi“[9].

Kada crkva postane zatvorena prema društvenim promenama, ona rizikuje da izgubi svoj proročki karakter i da postane ideološka institucija umesto duhovne zajednice.

6. Zaključak

Reformisana episkopalna crkva predstavlja istorijski primer kako se pokret koji nastaje iz želje za inkluzijom može transformisati u sistem isključivosti. Dok je njeno osnivanje 1873. godine predstavljalo poziv na slobodu savesti i jedinstvo svih krštenih, njena savremena teološka pozicija ukazuje na zatvaranje i otpor prema pluralizmu.

Episkopalna crkva s pravom prepoznaje u tom procesu elemente šizme — ne samo institucionalne, već i duhovne. Prava doslednost, stoga, ne leži u očuvanju oblika, već u očuvanju duha — duha evanđeoske širine, u kojem različitost ne ugrožava, već obogaćuje jedinstvo tela Hristovog.

 

Literatura

[1]: Armentrout, D. S., & Slocum, R. B. (eds.). An Episcopal Dictionary of the Church: A User-Friendly Reference for Episcopalians. New York: Church Publishing, 2000.

[2]: Cummins, G. D. Declaration of Principles of the Reformed Episcopal Church. Philadelphia, 1873.

[3]: Hein, D., & Shattuck, G. (2004). The Episcopalians. Westport: Praeger Publishers.

[4]: McGrath, A. E. (2012). Christian Theology: An Introduction. Oxford: Wiley-Blackwell.

[5]: Podmore, C. (2008). “A Tale of Two Churches: The Ecclesiologies of the Episcopal Church and the Reformed Episcopal Church.” Anglican Theological Review, 90(2), 245–262.

[6]: The Anglican Communion Office. Constitution and Canons of the Anglican Communion. London, 2018.

[7]: Episcopal Church General Convention, Resolutions on the Ordination of Women and Human Sexuality, 1976–2003.

[8]: Williams, R. (2005). Why Study the Past? The Quest for the Historical Church. Grand Rapids: Eerdmans.

[9]: Coakley, S. (2013). God, Sexuality, and the Self: An Essay on the Trinity. Cambridge: Cambridge University Press.