Od pokreta za obnovu anglikanstva do pretenzije na isključivo pravo predstavljanja anglikanske tradicije
U istoriji hrišćanstva postoji jedna gotovo pravilna pojava: oni koji najglasnije govore o jedinstvu Crkve ponekad se pokažu kao najrevnosniji graditelji novih podela. Pritom, naravno, niko ne želi da prizna da je raskolnik. Mnogo je prihvatljivije predstaviti se kao čuvar vere, zaštitnik predanja, branilac istine i poslednji preostali predstavnik autentičnog hrišćanstva. A ako se u međuvremenu napuste stare institucije i osnuju nove, onda se to, uz dovoljno mašte, može nazvati i obnovom jedinstva.
Upravo se taj paradoks danas može prepoznati u delovanju GAFKON-a (GAFCON), pokreta koji je nastao sa namerom da obnovi Anglikansku zajednicu, a vremenom došao do pozicije u kojoj sebe predstavlja kao njenog autentičnog nastavljača.
Kada je 2008. godine u Jerusalimu održana prva Konferencija o globalnoj anglikanskoj budućnosti, razlozi njenog organizovanja bili su ozbiljni i nisu bili bez osnova. Značajan broj anglikanskih episkopa, sveštenika i vernika, naročito iz Afrike i Azije, izražavao je duboko nezadovoljstvo liberalnim bogoslovskim i moralnim tendencijama u pojedinim zapadnim anglikanskim crkvama.
Pitanja autoriteta Svetog pisma, hrišćanskog braka, seksualne etike i vernosti istorijskom anglikanskom učenju postala su povod za duboka neslaganja.
GAFKON je tada predstavljen kao pokret obnove, a ne kao nova Anglikanska zajednica. U Jerusalimskoj izjavi izričito je naglašeno da njegovi učesnici cene anglikansko nasleđe i Anglikansku zajednicu i da nemaju nameru da je napuste.
Takva namera mogla se razumeti, pa i pozdraviti. Svaka crkvena tradicija ima pravo na unutrašnju kritiku, bogoslovsko preispitivanje i poziv na povratak sopstvenim izvorima.
Međutim, vremenom se dogodilo nešto drugo.
Pokret koji je započeo kao glas unutar anglikanstva postepeno je počeo da nastupa kao sudija nad celokupnim anglikanstvom. Od kritike pojedinih odluka došlo se do osporavanja institucija koje su predstavljale istorijske instrumente anglikanskog jedinstva, a zatim i do pretenzije da upravo GAFKON predstavlja istinsku Anglikansku zajednicu.
Tu je, po mom mišljenju, napravljen presudan korak od reformskog pokreta ka onome što se s pravom može nazvati faktičkim raskolom.
Odbacili su stare institucije jedinstva — da bi osnovali svoje
U oktobru 2025. godine GAFKON je objavio da preuređuje Anglikansku zajednicu, odbacujući dotadašnje instrumente njenog jedinstva: kenterberijskog arhiepiskopa, Lambetsku konferenciju, Anglikanski konsultativni savet i sastanke primasa.
Poruka je bila nedvosmislena:
„Mi nismo napustili Anglikansku zajednicu; mi jesmo Anglikanska zajednica.“
Zaista zanimljiva eklisiologija.
Dovoljno je, izgleda, proglasiti sebe za celinu, pa svi ostali prestaju da budu njen legitiman deo. Vekovi crkvene istorije, institucionalnog razvoja i anglikanskog nasleđa postaju sporedni pred autoritetom jednog savremenog pokreta.
Ali prava ironija nastupila je tek kasnije.
Na okupljanju u Abudži, u martu 2026. godine, GAFKON je uspostavio Globalni anglikanski savet, sa sopstvenim rukovodstvom i novim modelom upravljanja. Dotadašnji Savet primasa GAFKON-a zamenjen je širim telom koje uključuje episkope, sveštenstvo i laike.
Prema obrazloženju samog pokreta, dotadašnje institucije nisu uspele da sačuvaju vernost Svetom pismu i istorijskom anglikanskom učenju. Zato je, po njihovom shvatanju, bilo neophodno stvoriti nove strukture koje će taj zadatak bolje ispunjavati.
Takvo obrazloženje zaslužuje da bude ozbiljno razmotreno. Problem, dakle, nije u samom osnivanju novih institucija, jer nijedna crkvena zajednica ne može funkcionisati bez određenog poretka i rukovodstva.
Problem je u protivrečnosti između odbacivanja autoriteta jednih institucija i pretenzije da nove institucije imaju pravo da govore u ime čitavog anglikanstva.
Ispada da nisu sporne institucije jedinstva, nego pitanje ko ima pravo da njima upravlja i određuje granice zajedništva.
Kada se odbacuje Kenterberi, to se objašnjava vernošću Svetom pismu. Kada se uspostavljaju novi saveti i novi kriterijumi pripadnosti, to se predstavlja kao obnova izvornog jedinstva.
Prilično zgodna razlika.
Još je zanimljivije što se takav proces odlučno odbija nazvati raskolom.
Naravno, potrebno je razlikovati faktičko institucionalno razdvajanje od formalne kanonske ocene raskola. Sam GAFKON svoje postupke tumači kao reformu Anglikanske zajednice iznutra, a ne kao njeno napuštanje. Taj stav ima sopstvenu bogoslovsku argumentaciju i ne treba ga prećutati.
Međutim, činjenica ostaje da su odbačeni zajednički institucionalni autoriteti, uspostavljeno zasebno rukovodstvo i propisani uslovi koji podrazumevaju distanciranje od kenterberijskih struktura.
Zato je opravdano govoriti o faktičkom raskolu, makar se njegovi učesnici protivili takvom nazivu.
Može se raspravljati o tome ko je za podele odgovorniji. Ali ne može se poricati da podele postoje.
Ko je GAFKON-u dao monopol na anglikanstvo?
Najveći problem ipak nije u institucionalnom razdvajanju. Mnogo je ozbiljnija pretenzija da se sopstveno razumevanje anglikanske tradicije proglasi jedinim merodavnim oblikom anglikanskog identiteta.
Niko ne spori pravo GAFKON-a da brani tradicionalno hrišćansko učenje. Niko mu ne osporava pravo da kritikuje liberalnu teologiju, da organizuje sopstvene strukture ili da okuplja vernike koji dele njegova uverenja.
Ali postoji suštinska razlika između tvrdnje da je neko veran anglikanskoj tradiciji i pretenzije da samo on ima pravo da bude anglikanac.
GAFKON nije pogrešio zato što je odlučio da brani tradiciju. Problem nastaje kada svoje tumačenje tradicije pretvara u isključivo merilo anglikanskog identiteta.
Anglikanstvo nije nastalo 2008. godine u Jerusalimu. Nije nastalo ni 2025. godine, kada je GAFKON proglasio preuređenje Anglikanske zajednice. Ono ima dugu i složenu istoriju, različite bogoslovske škole, liturgijske izraze i oblike crkvenog organizovanja.
Postoje anglikanske crkve u istorijskom zajedništvu sa Kenterberijem, postoje konzervativne anglikanske jurisdikcije povezane sa GAFKON-om, ali postoje i nezavisne anglikanske crkve koje svoj identitet zasnivaju na anglikanskom bogoslovskom i liturgijskom nasleđu, bez pripadnosti jednom od ta dva institucionalna okvira.
Razlike između njih nisu beznačajne. Pitanja apostolskog prejemstva, kanonskog statusa, bogoslovskog učenja i međusobnog priznavanja zaslužuju ozbiljnu raspravu.
Ali pripadnost GAFKON-u nije jedino moguće merilo anglikanskog identiteta.
Nijedna savremena organizacija nema monopol nad celokupnom istorijom jedne hrišćanske tradicije.
Posebno je opasno kada se vernost Hristu gotovo poistoveti sa lojalnošću određenoj crkvenoj strukturi. Tada bogoslovska pitanja ustupaju mesto institucionalnoj pripadnosti, a hrišćanski identitet počinje da se dokazuje time čiji se autoritet priznaje.
To nije nužno izraz snage vere. Ponekad je to samo izraz straha od postojanja drugačijih crkvenih puteva.
Balkanski fenomen: Ako nisi sa nama, nisi pravi
Posebno zanimljiv, ali i zabrinjavajući odjek ovakvog načina razmišljanja može se prepoznati u pojedinim anglikanskim krugovima na Balkanu.
Naravno, bilo bi nepravedno takvo ponašanje pripisati svim anglikancima, pa čak i svim pristalicama GAFKON-a u ovom delu Evrope. Reč je o isključivom stavu pojedinaca, a ne o osobini čitave crkvene zajednice.
Ipak, taj stav zaslužuje kritiku, jer se složena bogoslovska i crkvena pitanja ponekad svode na jednu prepoznatljivu balkansku formulu:
„Ako nisi sa nama, onda nisi pravi.“
Ako ne pripadaš našoj organizaciji, tvoje anglikanstvo postaje upitno. Ako ne priznaješ naš autoritet, onda se dovodi u pitanje tvoja crkvena legitimnost. Ako si izabrao neku nezavisnu anglikansku crkvu, onda ti se, gotovo po automatizmu, osporava pravo na anglikanski identitet.
Ironija je u tome što takva isključivost ponekad dolazi upravo od onih koji najsnažnije brane pravo na odvajanje od dotadašnjih crkvenih institucija.
Ispada da je opravdano odbaciti autoritet Kenterberija u ime savesti, ali nije opravdano ne prihvatiti autoritet novonastalih struktura, takođe u ime savesti.
Jednima je dozvoljeno da izaberu svoj crkveni put, dok se drugima to isto pravo osporava.
Zaista neobično razumevanje hrišćanske slobode.
Balkan već dovoljno dobro poznaje mentalitet u kojem je važnije kome pripadaš nego šta zaista veruješ, kako živiš i kakve plodove donosi tvoja vera. Nema potrebe da se taj mentalitet dodatno preslikava i na malobrojne anglikanske zajednice u ovom regionu.
Jer Crkva nije zatvoreni klub u kojem nekolicina ljudi deli potvrde o autentičnosti svima ostalima.
Anglikanski identitet ne dokazuje se time koliko ubedljivo neko uspeva da ospori tuđi.
Naprotiv, što je neko sigurniji u sopstveno bogoslovsko i istorijsko utemeljenje, to bi trebalo da ima manje potrebe da neprestano dokazuje da drugi nisu pravi.
Posebno je žalosno kada se u sredinama u kojima anglikanci predstavljaju malobrojnu hrišćansku zajednicu više pažnje posvećuje međusobnom osporavanju nego bogosluženju, pastirskom radu i svedočenju Jevanđelja.
Ako se crkvena misija svede na dokazivanje da samo naša organizacija poseduje autentičan identitet, onda se s pravom postavlja pitanje da li je reč o širenju Jevanđelja ili o borbi za institucionalni prestiž.
Vernost istini nije dozvola za isključivost
Hrišćansko jedinstvo, naravno, ne podrazumeva da su sva bogoslovska stanovišta podjednako ispravna. Crkva ima svoje učenje, granice i odgovornost da čuva veru.
Ali vernost istini nije isto što i uverenje da samo naša organizacija ima pravo da tu istinu svedoči.
Moguće je braniti tradicionalno učenje bez omalovažavanja drugih. Moguće je ukazivati na bogoslovske greške bez prisvajanja celokupnog crkvenog nasleđa. Moguće je organizovati nezavisnu crkvenu strukturu bez pretvaranja te strukture u jedino merilo hrišćanske autentičnosti.
Istorija hrišćanstva dovoljno nas je naučila koliko lako borba za čistotu vere može da se pretvori u borbu za vlast, priznanje i kontrolu.
U tome leži i najveći rizik sadašnjeg delovanja GAFKON-a.
Pokret koji je želeo da obnovi anglikanstvo rizikuje da svoj najupečatljiviji doprinos njegovoj savremenoj istoriji ostavi upravo u vidu novog institucionalnog razdvajanja.
Na prvu godišnjicu proglašenja novog poretka, 16. oktobra 2026. godine, rukovodstvo GAFKON-a ponovo je odbacilo optužbe za raskol, ističući da njegovo delovanje predstavlja reformu, a ne napuštanje Crkve.
To je njihovo razumevanje sopstvene uloge. Ali ono ne obavezuje sve ostale anglikance da prihvate isto tumačenje.
Jer jedinstvo se ne može dokazati samo deklaracijom, kao što se ni stvarne podele ne mogu ukloniti odbijanjem njihovog naziva.
Nije dovoljno proglasiti da ste vi istinska Anglikanska zajednica. Potrebno je pokazati da se prema drugim hrišćanima ponašate u duhu Jevanđelja koje nastojite da sačuvate.
To podrazumeva i određenu meru skromnosti, svest o sopstvenim granicama i poštovanje činjenice da istorijska hrišćanska tradicija ne počinje niti se završava jednim pokretom.
Pravo na izbor — bez monopola na anglikanstvo
Na kraju, pitanje je mnogo jednostavnije nego što bi pojedini crkveni autoriteti želeli da ga predstave.
Svako ima pravo da, u skladu sa svojom verom i savešću, izabere crkvenu zajednicu kojoj želi da pripada.
Ko želi da bude deo GAFKON-a, neka bude. Ko želi da ostane u anglikanskim crkvama povezanim sa Kenterberijem, ima pravo na taj izbor. Ko svoje mesto prepoznaje u nekoj od nezavisnih anglikanskih crkava, ima pravo da izabere i taj put.
Naravno, sloboda izbora ne znači da sve crkvene zajednice imaju isti kanonski status, isto učenje ili da su međusobno priznate. Ali različitost crkvenih jurisdikcija ne može biti poništena odlukom jedne organizacije.
Pripadnost nezavisnoj anglikanskoj crkvi ne čini nekoga automatski manje anglikancem, kao što ga pripadnost GAFKON-u ne čini automatski boljim hrišćaninom.
Sloboda izbora ima smisla samo ako priznajemo da i drugi imaju pravo da izaberu drugačije.
Ukoliko GAFKON želi da bude velika, uticajna i verna anglikanska zajednica, neka to dokazuje svojim bogoslovljem, crkvenim životom, misijom i hrišćanskim svedočenjem.
Ali neka ne pretvara sopstvenu institucionalnu pripadnost u jedino merilo anglikanskog identiteta.
Isto važi i za pojedince na Balkanu koji bi najradije svima ostalima delili potvrde o tome ko jeste, a ko nije pravi anglikanac.
Anglikanstvo je postojalo pre GAFKON-a. Postoji i izvan GAFKON-a. I nastaviće da postoji u različitim istorijskim i nezavisnim anglikanskim crkvenim zajednicama.
Zato bi svima bilo korisnije da se bave sopstvenom vernošću Jevanđelju, umesto tuđom navodnom neautentičnošću.
Jer postoji nešto duboko protivrečno u tome kada neko napusti jedne institucije u ime vernosti i slobode, osnuje druge u ime jedinstva, a zatim svima koji nisu u njegovim novim institucijama počne da objašnjava da nisu pravi.
Svako ima pravo da izabere svoju crkvenu zajednicu. Niko nema pravo da svoj izbor proglasi jedinim mogućim.
A ako neko zaista veruje da je jedini pravi anglikanac, možda bi, pre nego što to ponovo objavi, trebalo da se zapita da li je u svojoj revnosti za očuvanje anglikanstva sačuvao i nešto od hrišćanske skromnosti.
Jer Crkva nije ničije privatno vlasništvo.
A hrišćansko jedinstvo se, uprkos svim novim savetima, deklaracijama i svečanim proglasima, još uvek ne gradi rečenicom:
„Ako nisi sa nama, onda nisi pravi.“
