Sastanak GAFKON-a u Abudži predstavljen je kao pokušaj očuvanja „pravovernog“ anglikanstva i obnove vernosti Svetom pismu. Međutim, koliko god njegovi organizatori izbegavali reč raskol, upravo je to ono čemu svedočimo već gotovo dve decenije. Abudža nije početak jednog procesa; ona je njegovo javno priznanje.

U poslednjim saopštenjima i izjavama iz Abudže može se čuti tvrdnja da je istinsko anglikansko zajedništvo pre svega pitanje ispravnog učenja. Na prvi pogled, to može zvučati sasvim razumno. Ali upravo u tome leži suština problema. Istorijsko anglikanstvo nikada nije počivalo isključivo na saglasnosti u svakom pitanju učenja, već na zajedništvu Crkava koje su, uprkos razlikama, ostajale povezane zajedničkim institucijama i međusobnim priznavanjem.

Tokom više od jednog veka, Lambetske konferencije i drugi instrumenti zajedništva predstavljali su okvir unutar kojeg su anglikanske Crkve rešavale svoje sporove. Zajedništvo nije bilo zasnovano na jednom dokumentu niti na pripadnosti jednoj struji, već na međusobnom priznavanju i spremnosti da se ostane zajedno čak i onda kada postoje ozbiljna neslaganja.

Upravo je taj princip GAFKON postepeno napustio.

Još Jerusalimska deklaracija iz 2008. godine označila je početak izgradnje alternativnog modela anglikanskog identiteta. Umesto istorijskog shvatanja zajedništva, u središte je postavljen određeni veroispovedni standard. Kasnije su usledile nove deklaracije, nove strukture i nova tela upravljanja. Kigali 2023. godine dodatno je produbio distancu prema postojećim ustanovama Anglikanske zajednice, a Abudža je sada samo dovršila ono što je davno započeto.

Kada jedna grupa uspostavlja sopstvene strukture vlasti, sopstvene mehanizme priznavanja i sopstvene kriterijume pripadnosti, onda je teško govoriti o pukoj obnovi. To je stvaranje paralelne zajednice. Nije neophodno formalno proglasiti raskol da bi raskol postojao. Istorija Crkve pokazuje da su najveće podele često nastajale upravo tako – postepenim stvaranjem alternativnih centara autoriteta koji su tvrdili da predstavljaju „pravo“ ili „istinsko“ nasleđe.

Posebno zabrinjava činjenica da se sve ovo predstavlja kao borba za jedinstvo. Jedinstvo, međutim, ne nastaje tako što jedna strana sama odredi uslove pod kojima će druge smatrati dostojnim zajedništva. Jedinstvo podrazumeva strpljenje, razgovor i prihvatanje činjenice da Crkva nije zajednica istomišljenika nego Telo Hristovo u kojem postoje različitosti.

Zato je teško prihvatiti tvrdnju da GAFKON želi očuvanje anglikanskog jedinstva. Da je to bio cilj, onda bi težište bilo na očuvanju postojećih instrumenata zajedništva i traženju načina da se nesuglasice prevaziđu. Umesto toga, godinama posmatramo izgradnju paralelnih struktura koje sve manje imaju potrebu za zajedničkim institucijama Anglikanske zajednice.

Postoji i još jedna neprijatna činjenica koju ne treba prećutati. Mnoge provincije koje danas najglasnije odbacuju autoritet istorijskih anglikanskih institucija decenijama su primale značajnu materijalnu, obrazovnu i misionarsku podršku upravo od onih crkava čiji autoritet sada osporavaju. Niko nema obavezu da ostane u zajednici ako više ne veruje u njene temelje. Ali elementarna doslednost nalaže da se taj raskid ne svodi samo na odbacivanje obaveza, dok se istovremeno očekuje nastavak koristi koje je to zajedništvo decenijama pružalo.

Zato Abudžu ne treba posmatrati kao pobedu jedne struje nad drugom. Ona je pre svega svedočanstvo neuspeha da se očuva anglikansko jedinstvo. Posle Jerusalima, Kigalija i sada Abudže, sve je teže poverovati da je reč o privremenom sporu. Mnogo je verovatnije da gledamo završnu fazu procesa koji je odavno prešao granicu neslaganja i postao nešto drugo.

Reč koju mnogi izbegavaju da izgovore možda je neprijatna, ali je sve teže naći precizniju.

To je raskol.