Čovek najveći deo života provodi poistovećen sa svojim mislima. Kada se pojavi lepa misao, kažemo: „Ja sam dobro.“ Kada se pojavi ružna misao, uplašimo se i pomislimo: „Šta nije u redu sa mnom?“ Kada smo mirni, verujemo da smo pronašli sebe. Kada smo ljuti, ljubomorni ili uplašeni, čini nam se da smo sebe izgubili.

Ali postoji jedno važno pitanje:

Da li smo mi zaista ono što mislimo?

Ako možete da primetite neku misao, onda između vas i te misli već postoji određena udaljenost. Možete da kažete: „Primećujem da sam ljut.“ To znači da postoji ljutnja, ali postoji i nešto što zna da je ljutnja prisutna. Možete da primetite strah. Možete da primetite želju. Možete čak da primetite sopstvenu zbunjenost.

To „nešto“ što primećuje nazivaćemo posmatračem.

Posmatrač nije još jedna misao. On je sposobnost svesti da bude svesna onoga što se u njoj događa.

Um živi kroz suprotnosti

Um razume svet poređenjem.

Toplo poznajemo zato što postoji hladno. Visoko zato što postoji nisko. Uspeh određujemo u odnosu na neuspeh. Lepo razlikujemo od ružnog. Dobro od zla.

Takva sposobnost uma nije greška. Bez nje ne bismo mogli normalno da funkcionišemo.

Kada prelazimo ulicu, moramo razlikovati bezbedno od opasnog. Kada donosimo moralnu odluku, moramo razlikovati postupke koji pomažu od postupaka koji nanose štetu. Kada planiramo život, procenjujemo šta želimo, a šta ne želimo.

Problem nastaje kada poverujemo da su sve te podele konačna stvarnost.

Um tada počinje da deli ne samo svet nego i nas same.

„Ovaj deo mene je dobar.“

„Ovaj deo mene je loš.“

„Ovu misao smem da imam.“

„Ovu misao ne smem da imam.“

„Ako osećam ljubav, vredim.“

„Ako osećam bes, nešto nije u redu sa mnom.“

Tada počinje unutrašnji rat.

Dobra misao nije isto što i dobar čovek

Jedna od najvažnijih stvari koju čovek može da razume jeste da misao nije isto što i postupak.

Kroz ljudski um prolazi ogroman broj misli. Neke su plemenite, neke sebične, neke nežne, neke agresivne, neke mudre, neke potpuno besmislene.

Sama pojava neke misli još ne govori ko smo.

Karakter se mnogo jasnije pokazuje kroz odnos koji imamo prema svojim mislima.

Može se pojaviti misao osvete, a čovek može odlučiti da ne povredi drugoga.

Može se pojaviti zavist, a čovek može odlučiti da nekome ipak pomogne.

Može se pojaviti strah, a čovek može postupiti hrabro.

U tome se nalazi ogromna razlika između misli i svesti koja bira šta će sa tom mišlju učiniti.

Zrelost zato ne znači da čovek više nikada nema „loše“ misli. Zrelost znači da više nije automatski njihov sluga.

Ono čemu se protivimo često postaje jače

Ljudi često pokušavaju da postanu bolji tako što vode rat protiv svojih unutrašnjih sadržaja.

Pokušavaju da ne budu ljuti.

Da ne osećaju zavist.

Da ne osećaju strah.

Da ne pomisle nešto neprihvatljivo.

Ali um ima neobičnu osobinu: što više pokušavamo da neku misao silom uklonimo, to joj više pažnje dajemo.

Ako vam neko kaže:

„Nemoj narednih deset sekundi pomisliti na crvenog slona“,

upravo ste dobili crvenog slona u svesti.

Zato unutrašnja sloboda ne nastaje nasilnim uklanjanjem misli.

Ona počinje posmatranjem.

Umesto:

„Ne smem biti ljut“,

čovek može reći:

„Ljutnja je trenutno prisutna.“

Umesto:

„Ja sam užasan jer osećam ljubomoru“,

može reći:

„Primećujem ljubomoru.“

Ta mala promena jezika krije veliku promenu svesti.

U prvom slučaju mi jesmo emocija.

U drugom slučaju emocija je nešto što primećujemo.

Posmatrač ne mora odmah da presudi

Naš um gotovo neprekidno presuđuje.

Dobro.

Loše.

Poželjno.

Nepoželjno.

Pravedno.

Nepravedno.

Pobeda.

Poraz.

Posmatrač može učiniti nešto što um teško podnosi: može na trenutak samo da vidi.

Bez trenutnog opravdavanja.

Bez osuđivanja.

Bez potrebe da odmah nešto popravi.

Recimo da se u nama pojavi bes.

Um kaže:

„On je kriv.“

Zatim drugi deo uma kaže:

„Ne smeš biti besan.“

I od jedne emocije već smo napravili dva sukoba.

Posmatrač jednostavno kaže:

„Postoji bes. Gde ga osećam? Šta ga je pokrenulo? Šta pokušava da zaštiti? Moram li odmah reagovati?“

Već tada nastaje prostor za slobodu.

Jer tamo gde postoji prostor između impulsa i postupka postoji mogućnost izbora.

Unutrašnje dobro i zlo nisu dve osobe u nama

Često zamišljamo čoveka kao bojno polje na kome se bore dve potpuno odvojene sile.

Ali psihološka stvarnost je složenija.

Ista energija koja se pojavljuje kao bes može postati hrabrost.

Ista snažna želja koja može postati pohlepa može se preobraziti u istrajnost.

Strah može da nas parališe, ali takođe može da nas upozori na stvarnu opasnost.

Ponos može prerasti u nadmenost, ali iz zdravog osećanja sopstvene vrednosti nastaje dostojanstvo.

Zbog toga cilj nije amputirati polovinu ljudske prirode.

Cilj je upoznati je.

Čovek koji ne poznaje svoju agresiju nije nužno miran čovek. Možda samo nije svestan svoje agresije.

Čovek koji zna da je sposoban za bes, osvetu, sebičnost ili zavist ima mogućnost da tim silama upravlja svesnije.

Ono čega nismo svesni često upravlja nama.

Ono što možemo jasno da vidimo više ne mora imati istu vlast nad nama.

Ko onda bira?

Ovo pitanje dovodi nas do središta teme.

Ako nismo svaka misao koja nam prolazi kroz glavu, ko smo?

Na to pitanje različite filozofske i duhovne tradicije daju različite odgovore.

Jedni govore o svesti.

Drugi o duši.

Treći o čistom prisustvu.

Četvrti o sposobnosti metakognicije — svesti da smo svesni.

Nazivi se razlikuju, ali iskustvo na koje ukazuju veoma je jednostavno:

u nama postoji sposobnost da vidimo sopstveni um.

I upravo zbog toga čovek nije potpuno zarobljen svojim prvim impulsom.

Između:

„Želim to da uradim“

i

„Uradiću to“

može postojati svest.

A u tom prostoru nastaje odgovornost.

Jedinstvo ne znači da dobro i zlo postaju isto

Kada govorimo o prevazilaženju dualnosti, lako je pogrešno zaključiti da onda više ništa nije važno i da nema razlike između dobrih i loših postupaka.

To nije poenta.

Na nivou života razlike su veoma stvarne.

Postoji razlika između pomoći i nasilja.

Između iskrenosti i prevare.

Između saosećanja i okrutnosti.

Prevazići unutrašnju dualnost ne znači ukinuti moral.

Znači prestati da verujemo da se mudrost rađa iz mržnje prema polovini sopstvenog bića.

Možemo jasno reći:

„Ovaj postupak nije dobar.“

A ipak ne moramo sebe ili drugog čoveka svesti na jednu etiketu.

Čovek je veći od svog najgoreg trenutka, kao što je veći i od svog najboljeg trenutka.

Posmatrač i odgovornost

Postoji još jedna zamka.

Neko bi mogao reći:

„Ja samo posmatram svoje misli, prema tome nisam odgovoran.“

Upravo suprotno.

Što smo svesniji svojih unutrašnjih procesa, to smo odgovorniji za ono što biramo.

Nesvesni čovek kaže:

„Naljutio sam se, pa sam morao tako da reagujem.“

Svesniji čovek može reći:

„Naljutio sam se. Imao sam snažan impuls. Ali između osećanja i postupka postojao je izbor.“

Svest ne ukida odgovornost.

Ona je produbljuje.

Praktičan trenutak posmatranja

Sledeći put kada se pojavi jaka emocija, možete napraviti veoma jednostavan eksperiment.

Ne pokušavajte odmah da je promenite.

Na nekoliko trenutaka samo primetite:

Šta sada mislim?

Šta sada osećam u telu?

Koju priču moj um upravo pravi?

Šta želim impulsivno da uradim?

Da li moram to da uradim?

A onda postavite možda najvažnije pitanje:

Koji postupak mogu da izaberem kada ne moram slepo da sledim prvu misao?

U toj kratkoj pauzi nalazi se početak unutrašnje slobode.

Najdublji sukob nije između dve misli

Možda najveći problem čoveka nije to što u njemu postoje suprotne misli.

To je prirodno.

U jednom trenutku želimo sigurnost, a istovremeno slobodu.

Želimo bliskost, ali želimo i nezavisnost.

Želimo oprostiti, ali deo nas još želi pravdu.

Želimo nešto promeniti, a drugi deo nas se plaši promene.

Um je pun suprotnosti.

Patnja postaje mnogo veća kada od tih suprotnosti napravimo svoj identitet.

Tada govorimo:

„Ja sam ovo, a ono drugo ne sme postojati.“

Ali ako možemo videti obe strane, nastaje treća pozicija.

Nismo samo jedna misao.

Nismo ni druga.

Mi smo prostor u kojem se obe pojavljuju.

Završna misao

Sloboda ne počinje onda kada u našem umu postoje samo dobre misli.

Verovatno takav trenutak nikada neće doći.

Sloboda počinje kada shvatimo da ne moramo da verujemo svakoj misli, da sledimo svaki impuls niti da se borimo protiv svega što nam se u unutrašnjem svetu ne dopada.

Možemo da vidimo.

Možemo da razumemo.

Možemo da izaberemo.

Um će i dalje praviti podele. Govoriće: dobro i loše, poželjno i nepoželjno, pobeda i poraz.

Ali iza tog neprekidnog razgovora postoji sposobnost da ga čujemo.

I možda je upravo tu jedan od najvažnijih oblika ljudske slobode:

ne u tome da kontrolišemo svaku misao koja se pojavi, nego da postanemo dovoljno svesni da ne mora svaka misao da postane naš gospodar.