Sažetak

Hrišćanska antropologija nije ni naivni optimizam o urođenoj dobroti i samodovoljnosti ljudskog bića, niti mrzovoljni prezir prema čoveku kao bezvrednom i beznadežno iskvarenom stvorenju. Njena osnovna tvrdnja oblikovana je dvostrukom biblijskom istinom: čovek je stvoren po liku Božjem i stoga poseduje neotuđivo dostojanstvo, ali je istovremeno grehom duboko ranjen, otuđen od Boga i nesposoban da sopstvenim snagama ostvari svoje konačno dobro. Ovaj članak razmatra tu antropološku napetost iz perspektive istorijskog hrišćanstva, sa posebnim osvrtom na klasičnu anglikansku teologiju. Pokazuje se da hrišćanska antropologija može biti ispravno razumljena jedino hristološki: istina o čoveku nije iscrpljena ni stvaranjem ni padom, nego svoje puno značenje dobija u ovaploćenju, iskupljenju i obnovljenju ljudske prirode u Isusu Hristu. Anglikanska teološka tradicija, naročito u svojim liturgijskim i konfesionalnim izvorima, istovremeno insistira na ozbiljnosti greha, prvenstvu božanske blagodati i trajnom dostojanstvu ljudske prirode koju je Sin Božji uzeo na sebe. Takva antropologija pruža osnovu za hrišćanski realizam koji odbacuje kako sentimentalnu idealizaciju čoveka tako i antropološki pesimizam koji vodi u cinizam i prezir.

Ključne reči: hrišćanska antropologija, lik Božji, greh, blagodat, ovaploćenje, anglikanska teologija, Trideset devet članova vere, Richard Hooker, Augustin, ljudsko dostojanstvo

1. Uvod

Tvrdnja da „hrišćanska antropologija nije ni naivni optimizam ni mrzovoljni prezir prema čoveku“ pogađa jednu od središnjih napetosti hrišćanskog razumevanja ljudske prirode. Hrišćanstvo govori o čoveku izrazito uzvišenim jezikom: čovek je stvoren po liku Božjem, pozvan je u zajednicu sa svojim Tvorcem, ljudsku prirodu je u ovaploćenju preuzeo sam večni Sin Božji, a čoveku je ponuđeno učešće u večnom životu. Istovremeno, ista tradicija govori o ljudskom grehu, pokvarenosti volje, samoprevari, smrtnosti, otuđenosti od Boga i potrebi za iskupljenjem na način koji je nespojiv sa optimističkim učenjem o čovekovoj moralnoj samodovoljnosti.

Ova dva naglaska nisu protivrečna. Naprotiv, njihovo zajedničko očuvanje predstavlja jednu od osnovnih karakteristika klasične hrišćanske antropologije. Čovek nije dobar u smislu da je moralno autonoman, bezgrešan ili sposoban da sam sebe spase; ali nije ni zao u smislu da je izgubio ontološku vrednost ili prestao da bude Božje stvorenje. Greh je stvaran i radikalan, ali nije stvaralački princip. On može da izopači ono što je Bog stvorio, ali ne može da poništi činjenicu stvaranja. Upravo zbog toga hrišćanska teologija može istovremeno biti veoma skeptična prema ljudskoj samopravednosti i veoma ozbiljna u odbrani ljudskog dostojanstva.

U anglikanskoj tradiciji ova ravnoteža naročito jasno dolazi do izražaja. Liturgijski realizam Book of Common Prayer, antropologija Trideset devet članova vere i teološka sinteza Richarda Hookera odbacuju ideju autonomnog čoveka koji blagodat može smatrati dodatkom svojoj već postojećoj moralnoj dovoljnosti. Međutim, oni jednako tako odbacuju svako shvatanje ljudskog bića kao ontološki prezrenog ili bezvrednog. Čovek je pali lik Božji, stvorenje kome je potrebna blagodat, ali upravo kao takav ostaje predmet Božje ljubavi i iskupljujućeg delovanja.

2. Čovek kao stvorenje: dostojanstvo pre zasluge

Polazište hrišćanske antropologije nije čovekov greh, nego Božje stvaranje. U izveštaju iz Postanja čovek se pojavljuje kao stvoren „po liku Božjem“ (Post 1,26–27). Pre nego što se može govoriti o ljudskom moralnom uspehu ili neuspehu, govori se o čovekovoj zavisnosti od Boga i njegovom naročitom mestu unutar stvorenog poretka.

Ovo je teološki presudno. Ljudsko dostojanstvo, iz hrišćanske perspektive, nije rezultat inteligencije, društvene korisnosti, autonomije, političkog statusa, zdravlja ili moralne izvrsnosti. Ono prethodi svim takvim kriterijumima. Čovek ima dostojanstvo zato što je Božje stvorenje i nosilac Božjeg lika.

Time se isključuju dva suprotna antropološka redukcionizma. Prvi meri ljudsku vrednost dostignućem, sposobnošću ili samostalnošću. Drugi, suočen sa ljudskim zlom, zaključuje da je čovek dostojan samo prezira. Hrišćanska antropologija odbacuje oba zaključka jer ljudsku vrednost smešta izvan čovekovog samoproizvođenja. Čovek sebe nije načinio čovekom i zato njegovo osnovno dostojanstvo nije nešto što je sam sebi dodelio.

Patristička tradicija ovo uverenje razvija u različitim pravcima. Irenej Lionski posmatra čoveka unutar istorije stvaranja i sazrevanja ka punoći zajednice sa Bogom. Atanasije Aleksandrijski u delu O ovaploćenju povezuje stvaranje i iskupljenje: isti Logos kroz koga je čovek stvoren dolazi da obnovi sopstveno delo koje je grehom krenulo putem raspadljivosti i smrti. Čovekova beda zato nije dokaz njegove bezvrednosti, nego upravo kontekst u kome veličina Božje spasonosne ljubavi postaje vidljiva.

Hrišćanstvo, prema tome, nema razloga da romantizuje čoveka da bi sačuvalo njegovo dostojanstvo. Njegova vrednost ne zavisi od toga koliko će se optimistično proceniti njegove moralne mogućnosti.

3. Pad i greh: zašto hrišćanstvo nije antropološki optimizam

Ako doktrina stvaranja sprečava prezir prema čoveku, doktrina pada sprečava njegovu idealizaciju.

Klasično hrišćanstvo nikada nije ozbiljno tvrdilo da je čoveku potrebno samo obrazovanje, povoljnije društveno uređenje ili dovoljno snažna moralna motivacija kako bi postao ono što treba da bude. Takve stvari mogu imati stvarnu vrednost, ali ne dosežu do korena problema koji hrišćanska tradicija naziva grehom.

Greh u biblijskom i klasično teološkom smislu nije samo skup pojedinačnih moralnih prestupa. On označava poremećen odnos čoveka prema Bogu, prema sebi, prema bližnjem i prema stvorenju. Čovek nije samo onaj koji povremeno čini pogrešne stvari; njegova volja i želje same učestvuju u stanju otuđenja.

Pavlova argumentacija u Rimljanima 1–3 upravo zato sistematski ruši mogućnost samopravednosti. „Svi sagrešiše i lišeni su slave Božje“ (Rim 3,23). Ova tvrdnja nije izraz mizantropije. Njena funkcija nije da nekim ljudima omogući da sa moralne visine osuđuju druge. Naprotiv, Pavlova logika poništava upravo takvu superiornost: ako je greh univerzalan, niko nema osnovu da sebe uspostavi kao konačnog sudiju sopstvene pravednosti.

Augustinova polemika protiv Pelagija predstavlja jedan od najuticajnijih istorijskih izraza ovog stanovišta. Za Augustina, čovekova volja jeste stvarna volja, ali je nakon pada ranjena i porobljena poremećenom ljubavlju. Problem nije u tome što čovek nema volju nego što njegova volja ne može sama sebe izlečiti. Blagodat stoga nije spoljašnja pomoć čoveku koji bi u načelu mogao i bez nje, već Božje neophodno i prvenstveno delovanje kojim se čovek oslobađa za istinsko dobro.

Takvo stanovište kasnije će imati dubok uticaj na zapadnu reformacijsku tradiciju, uključujući anglikanizam.

4. Anglikanska formulacija problema: greh, volja i blagodat

Trideset devet članova vere pružaju posebno jasan izraz klasične anglikanske antropologije. Član IX, „O prvobitnom ili urođenom grehu“, odbacuje shvatanje prvobitnog greha kao prostog oponašanja Adamovog prestupa. Greh označava dublju poremećenost ljudske prirode, zbog koje je čovek udaljen od prvobitne pravednosti.

Odmah zatim, Član X, „O slobodnoj volji“, tvrdi da je stanje čoveka posle Adamovog pada takvo da se on sopstvenom prirodnom snagom ne može pripremiti za veru i prizivanje Boga bez prethodeće blagodati Božje u Hristu.

Ovakva formulacija izričito isključuje naivni antropološki optimizam. Čovek ne poseduje neutralnu moralnu autonomiju iz koje može sam proizvesti sopstveno spasenje. Ali treba zapaziti šta član ne tvrdi. On ne tvrdi da je čovek prestao da bude čovek, da nema razum, volju, moralnu odgovornost ili sposobnost za bilo kakvo relativno dobro. Još manje tvrdi da ljudska priroda kao takva zaslužuje prezir.

Razlika između ove dve tvrdnje od presudnog je značaja. Jedno je reći da čovek nije sposoban da sam sebe izmiri sa Bogom; sasvim drugo da je ljudsko biće potpuno bezvredno. Prvo pripada klasičnoj hrišćanskoj soteriologiji. Drugo nije njen nužan zaključak.

Anglikanska tradicija upravo ovde pokazuje karakterističan spoj avgustinovskog realizma i snažnog insistiranja na poretku stvaranja. Član X govori protiv ljudske soteriološke samodovoljnosti, ali anglikanska teologija nikada ne pretvara greh u čovekovu suštinu.

Greh je parazit na dobru stvorenja, a ne supstancija koja ga zamenjuje.

5. Richard Hooker i integritet stvorene prirode

Za razumevanje specifično anglikanskog doprinosa ovom pitanju naročito je važan Richard Hooker. U njegovom delu Of the Laws of Ecclesiastical Polity priroda i blagodat nisu predstavljene kao dva međusobno neprijateljska sveta. Čovek je grešan, ali stvoreni poredak ostaje Božji poredak. Razum je oslabljen i može pogrešiti, ali nije zbog toga prestao da bude dar Božji. Društvo, zakon, obrazovanje i ljudska razboritost imaju realnu, iako ograničenu vrednost.

Upravo ovde postoji važna razlika između hrišćanskog učenja o paloj prirodi i mizantropskog pesimizma. Pesimista iz ljudskih neuspeha može zaključiti da ništa ljudsko nema stvarnu vrednost. Hookerova teologija ne dozvoljava takav zaključak. Priroda jeste ranjena, ali ostaje priroda; razum jeste slab, ali ostaje razum; ljudska zajednica jeste podložna grehu, ali zbog toga nije prestala da pripada poretku Božjeg promisla.

U klasičnoj hrišćanskoj terminologiji blagodat ne spasava čoveka tako što ga prestaje tretirati kao čoveka, nego tako što ga obnavlja u njegovom istinskom pozivu. Ova logika ima izuzetno važne posledice. Hrišćanska vera ne zahteva prezir prema telu, kulturi, umetnosti, razumu, prijateljstvu, porodici, društvu ili političkom životu samo zato što su svi oni obeleženi grehom. Ona zahteva njihovo pravilno uređenje prema Bogu.

Anglikanska sklonost da istovremeno ozbiljno uzima Pismo, tradiciju, razum, instituciju i liturgijski život upravo je teško razumljiva bez ove dublje teološke pretpostavke: stvaranje nije uništeno padom.

6. Ovaploćenje kao konačna potvrda ljudskog dostojanstva

Najvažniji razlog zbog kojeg hrišćanska antropologija ne može postati teologija prezira prema čoveku jeste ovaploćenje.

„Logos postade telo“ (Jn 1,14). Ova rečenica menja čitav okvir hrišćanskog govora o ljudskoj prirodi. Večni Sin Božji nije samo spolja spasao čoveka; On je uzeo ljudsku prirodu. Halkidonska definicija iz 451. godine insistira da je Isus Hristos istinski Bog i istinski čovek, jednosuštan Ocu po božanstvu i jednosuštan nama po čoveštvu, „u svemu nama sličan, osim greha“.

Ako je ljudska priroda nešto što je večni Logos mogao stvarno da primi bez prestanka da bude Bog, onda se ljudsko ne može smatrati nečim po sebi prezrenim. Hrišćanstvo ne obožava čoveka, ali ispoveda Boga koji je postao čovek.

Ovo je jedna od najdubljih razlika između hrišćanskog pokajanja i mizantropije. Pokajanje je moguće upravo zato što greh nije identičan ljudskoj prirodi. Čovek se ne kaje zato što je čovek; kaje se zato što kao čovek nije ono što je stvoren i pozvan da bude.

U tom smislu, hrišćansko učenje o grehu je strože od mnogih optimističkih antropologija, ali je istovremeno i mnogo više puno nade. Greh se ne mora relativizovati da bi čovek bio sačuvan. Bog može osuditi greh i istovremeno spasiti grešnika.

7. Krst: najradikalniji sud i najradikalnija afirmacija

Krst Hristov dodatno pokazuje zašto hrišćanska antropologija izmiče jednostavnoj podeli na optimizam i pesimizam.

Ako je čovek u osnovi sposoban da sopstvenim moralnim napretkom prevaziđe otuđenje od Boga, krst postaje teško objašnjiv. U novozavetnoj perspektivi Hristova smrt nije ilustrativni dodatak ljudskoj samopomoći, nego središnji događaj pomirenja.

Zato krst predstavlja radikalni sud nad ljudskim optimizmom. On govori da problem greha nije površan.

Ali upravo isti krst predstavlja i radikalno osporavanje prezira prema čoveku: „Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što Hristos, dok još bejasmo grešnici, umre za nas“ (Rim 5,8).

Čovek je, dakle, dovoljno pali da mu je potreban krst, ali nije toliko bezvredan da ga Bog napušta.

Ta formulacija ne znači da čovek svojim dostojanstvom „zaslužuje“ iskupljenje. U hrišćanskoj teologiji spasenje ostaje blagodat. Poenta je drugačija: božanski odgovor na ljudski greh nije gađenje koje čoveka odbacuje, nego sveta ljubav koja se u Hristu suočava sa grehom da bi spasla grešnika.

8. Liturgijska antropologija Book of Common Prayer

Anglikanska antropologija možda se još jasnije vidi u liturgiji nego u sistematskim formulacijama.

Klasični Book of Common Prayer ne dopušta sentimentalnu sliku čoveka. Njegove službe prepune su ispovedanja greha, molbi za milost i priznanja da čovek bez Božje pomoći ne može živeti pravim životom.

Opšta ispovest u Morning Prayer i Evening Prayer polazi od toga da smo „zalutali i skrenuli“ sa Božjih puteva, da smo sledili želje sopstvenog srca i da nema zdravlja u nama ukoliko nas Bog ne izleči. Liturgijski jezik možda zvuči izrazito strogo modernom uhu, ali njegov cilj nije stvaranje psihologije samoprezira. Ispovest se neposredno obraća „premilostivom Ocu“.

To je presudno. Greh se priznaje pred Onim čije milosrđe prethodi pokajanju.

Isti obrazac nalazimo u euharistijskoj liturgiji. Vernik ne pristupa Božjoj trpezi na osnovu sopstvene pravednosti, nego na osnovu Božjeg „mnogostrukog i velikog milosrđa“. Međutim, cilj takvog samoodricanja nije poništenje ljudskog bića. Naprotiv, pričesnik prima Telo i Krv Hristovu upravo radi obnove zajednice sa Bogom.

Liturgijska antropologija anglikanizma zato istovremeno uništava sujetu i čuva nadu. Čovek nema čime da se hvali pred Bogom, ali ima razlog da se nada Bogu.

9. Poniznost nije samoprezir

Jedna od najčešćih grešaka u razumevanju istorijskog hrišćanstva jeste poistovećivanje poniznosti sa omalovažavanjem sebe.

Hrišćanska poniznost ne zahteva od čoveka da poriče ono dobro što je Bog učinio u njemu ili kroz njega. Još manje zahteva psihološku mržnju prema sebi. Poniznost pre svega znači život u istini: priznanje da je sve stvoreno dobro primljeno kao dar, da je greh stvarno greh i da spasenje nije proizvod ljudske samodovoljnosti.

U tom smislu hrišćanska poniznost stoji podjednako daleko od narcizma i od samoprezira. Narcizam od čoveka pravi sopstveni centar vrednosti. Samoprezir takođe ostaje opsednut sopstvom, samo sa obrnutim predznakom. Hrišćanska poniznost usmerava pogled dalje od samog sebe prema Bogu.

Zbog toga svetiteljska tradicija može istovremeno sadržati veoma snažan govor o ličnoj grešnosti i izuzetnu nežnost prema drugim ljudima. Što čovek ozbiljnije shvata univerzalnost potrebe za blagodaću, to manje razloga ima da prezire drugoga.

Ako svi žive od milosti, oholost nema teološko opravdanje.

10. Zašto hrišćanski realizam nije cinizam

Savremeni pojam „realizma“ često se koristi kao pristojan naziv za cinizam. Pretpostavlja se da zreo čovek očekuje sebičnost, manipulaciju i licemerje i da je upravo odsustvo poverenja znak mudrosti.

Hrišćanska doktrina greha zaista opravdava određenu skepsu prema svakoj nekontrolisanoj koncentraciji ljudske moći, prema utopijskim političkim projektima i prema tvrdnjama pojedinca ili grupe o sopstvenoj moralnoj čistoti. Ako je greh univerzalan, nijedna institucija, klasa, narod, crkvena struktura ili ideološki pokret nije automatski oslobođen mogućnosti zloupotrebe.

Ali od toga ne sledi cinizam.

Cinizam je više od svesti o grehu. On je gubitak vere da dobrota, vernost, pokajanje, svetost i obnova mogu biti stvarni. Upravo to hrišćanstvo ne može prihvatiti.

Novozavetna antropologija ne zaustavlja se na Adamu. Njeno središte je „poslednji Adam“, Hristos (1 Kor 15,45). Ako se čovek posmatra samo kroz pad, antropologija ostaje nepotpuna. Hrišćanska vizija čoveka uvek je eshatološka: čovek je ne samo ono što je postao grehom nego i ono što u Hristu može biti obnovljeno blagodaću.

11. Osvećenje i obnovljena ljudskost

Ovo nas dovodi do još jednog važnog elementa istorijske hrišćanske antropologije: osvećenja.

Ako se učenje o grehu odvoji od učenja o osvećenju, lako se stvara karikatura hrišćanstva prema kojoj vera samo beskrajno ponavlja čoveku da je zao. Ali Novi zavet govori o novom životu, novom čoveku, plodu Duha i preobraženju uma.

Blagodat ne samo da oprašta; ona obnavlja.

U anglikanskoj tradiciji to je jasno vidljivo i u liturgiji krštenja. Kršteni čovek prima se u zajednicu Crkve kao onaj koji pripada Hristu i pozvan je da raste u veri i poslušnosti. Soteriologija nije samo sudska deklaracija bez antropoloških posledica. Ona podrazumeva stvarni život u kome čovek, delovanjem Duha Svetoga, postepeno biva saobražavan Hristu.

Ovo je važno zato što hrišćanstvo ne očekuje premalo od čoveka. Naprotiv, upravo zato što ne veruje u čovekovu samospasonosnu moć, može od njega očekivati svetost kao delo blagodati.

Naivni optimizam govori: čovek je dovoljno dobar takav kakav jeste.

Prezir govori: čovek je toliko zao da se od njega ništa dobro ne može očekivati.

Jevanđelje govori nešto treće: čovek kakav jeste mora biti iskupljen, ali čovek u Hristu može biti obnovljen.

12. Etičke posledice: ozbiljnost bez mizantropije

Takva antropologija proizvodi specifičan oblik hrišćanske etike.

Prvo, omogućava ozbiljno govorenje o odgovornosti. Ako je ljudsko biće moralni subjekt, njegovi postupci imaju stvarnu težinu. Ljubav prema grešniku ne zahteva proglašavanje greha nevažnim.

Drugo, sprečava dehumanizaciju prestupnika. Čak i čovek koji je učinio teško zlo ne prestaje time da bude ljudsko biće stvoreno po Božjem liku. Hrišćanska tradicija zato može zahtevati pravdu bez metafizičkog pretvaranja neprijatelja u neljudsko biće.

Treće, univerzalnost greha zahteva samokritičnost. Hrišćanin nema pravo da doktrinu greha primenjuje isključivo na svet izvan Crkve. Ako je pad zaista univerzalan, onda se mogućnost samozavaravanja, pohlepe, zloupotrebe moći i licemerja mora ozbiljno uzeti i unutar crkvenih institucija.

Četvrto, doktrina stvaranja zahteva ljubav prema bližnjem bez obzira na njegovu korisnost, sposobnost ili pripadnost. Dostojanstvo nije privilegija moralno uspešnih.

Tako hrišćanska antropologija istovremeno proizvodi trezvenost i milosrđe. Trezvenost bez milosrđa postaje surovost. Milosrđe bez trezvenosti postaje sentimentalnost. Hrišćanska ljubav zahteva oboje.

13. Hristos kao mera istinske ljudskosti

Na kraju, centralno pitanje hrišćanske antropologije nije samo: „Kakav je čovek?“, nego: „Ko je pravi čovek?“

Novi zavet na to pitanje odgovara hristološki.

Pontije Pilat, verovatno ne shvatajući teološku dubinu sopstvenih reči, predstavlja Isusa rečima: „Evo čoveka“ (Jn 19,5). Hrišćanska tradicija u Hristu vidi ne samo Boga koji je postao čovek nego i punoću onoga što ljudskost treba da bude.

To ima radikalnu posledicu. Čovek se ne definiše konačno ni svojim najvećim dostignućem ni svojim najtežim padom. Njegova istina se otkriva u Hristu.

Zbog toga hrišćanska antropologija ne može biti antropocentrični optimizam. Hristos nije potvrda ljudske samodovoljnosti, nego njen kraj.

Ali iz istog razloga ona ne može biti ni mizantropija. U Hristu je ljudska priroda sjedinjena sa božanskom prirodom bez mešanja, promene, podele ili razdvajanja. Vazneseni Hristos nije napustio svoje čoveštvo. Ljudska priroda, uzeta od Marije, nalazi se u srcu hrišćanskog ispovedanja Boga.

Teško je zamisliti snažniju teološku afirmaciju dostojanstva ljudske prirode.

Zaključak

Hrišćanska antropologija odbija jednostavnu alternativu između optimizma i pesimizma zato što njeno razumevanje čoveka proizlazi iz čitavog narativa stvaranja, pada, ovaploćenja, iskupljenja, osvećenja i konačnog obnovljenja.

Čovek je stvoren po liku Božjem; zato ga nije dozvoljeno prezirati.

Čovek je pali grešnik; zato ga nije razumno idealizovati.

Čovek ne može sam sebe spasti; zato je naivna svaka antropologija samodovoljnosti.

Bog je postao čovek; zato je nespojiv sa hrišćanstvom svaki metafizički prezir prema ljudskoj prirodi.

Hristos je umro za grešnike; zato ozbiljnost greha ne poništava ozbiljnost ljubavi.

Duh Sveti obnavlja čoveka; zato realizam o ljudskom zlu ne mora da postane cinizam.

Klasična anglikanska teologija ovu ravnotežu izražava sa naročitom jasnoćom. Njena avgustinovska doktrina greha i prvenstva blagodati onemogućava optimističko uverenje u autonomnu moralnu samodovoljnost čoveka. Istovremeno, njena sakramentalna, hristološka i stvaralačka vizija sprečava da ta kritika postane prezir prema ljudskom biću.

Otuda bi se hrišćanska antropologija mogla opisati kao antropologija trezvene nade. Njena trezvenost proizlazi iz činjenice da čoveka posmatra bez iluzija o grehu. Njena nada proizlazi iz činjenice da čoveka nikada ne posmatra izvan Božjeg stvaranja i Hristovog iskupljenja.

Hrišćanska vera, prema tome, ne govori čoveku ni: „Dobar si onakav kakav jesi i sam sebi si dovoljan“, niti: „Bezvredan si i dostojan prezira.“ Ona govori nešto istovremeno ozbiljnije i veličanstvenije: stvoren si za Boga, grehom si se od Njega udaljio, ali te Bog nije napustio. U Hristu je ljudska priroda primljena, iskupljena i pozvana u obnovljenje. Prava hrišćanska antropologija zato nije ni laskanje čoveku ni gađenje nad čovekom. Ona je istina o čoveku izgovorena pred licem Božje svetosti i Božje milosti.

Izabrana literatura

Augustin. De natura et gratia.

Augustin. De spiritu et littera.

Atanasije Aleksandrijski. De Incarnatione Verbi.

The Book of Common Prayer. 1662.

Church of England. The Thirty-Nine Articles of Religion.

Hooker, Richard. Of the Laws of Ecclesiastical Polity.

Irenej Lionski. Adversus Haereses.

Maksim Ispovednik. Ambigua.

Sveto pismo Starog i Novog zaveta.

Toma Akvinski. Summa Theologiae, naročito I, qq. 75–93; I–II, qq. 81–85.

Halkidonski sabor. Definitio fidei (451).