Uvod

Pitanje porekla Anglikanske crkve često se pojednostavljuje: jedni tvrde da je ona nastala 1534. godine voljom kralja Henrija Osmog, dok drugi ističu da njeni koreni sežu do samih početaka hrišćanstva u Britaniji. Istorijski gledano, obe tvrdnje zahvataju deo istine, ali nijedna ne daje potpunu sliku. Da bi se razumela ova problematika, potrebno je pratiti razvoj hrišćanstva u Britaniji od njegovih ranih vekova, preko ulaska u rimsko jedinstvo, do dramatičnih promena u 16. veku.


Rani počeci: hrišćanstvo u rimskoj Britaniji

Hrišćanstvo u Britaniji postoji najkasnije od 3. veka. Istorijski izvori svedoče da su britanski episkopi učestvovali na Saboru u Arlu 314. godine, što ukazuje na postojanje organizovane crkvene strukture unutar Rimskog carstva.¹

Ovo potvrđuje da hrišćanstvo u Britaniji nije proizvod kasnijih političkih procesa, već ima rane i duboke korene u okviru šire hrišćanske tradicije.


Rana samostalnost i postepeno približavanje Rimu

Nakon povlačenja Rimljana u 5. veku, hrišćanske zajednice u Britaniji nastavljaju da postoje, ali razvijaju izvesne lokalne osobenosti, često opisivane kao „keltsko hrišćanstvo“.²

Krajem 6. veka dolazi do presudne promene: papa Grgur Prvi Veliki šalje misiju u Englesku, koju predvodi Avgustin Kenterberijski (597). Ovaj događaj označava postepeno uključivanje engleske Crkve u institucionalni okvir Rima i prihvatanje papskog primata.³

Od tog perioda, tokom srednjeg veka, Crkva u Engleskoj deluje kao deo zapadne, latinske Crkve.


Šesnaesti vek: politički i verski kontekst

Sukob između kralja Henrija Osmog i papstva ne može se svesti isključivo na pitanje razvoda. Iako je zahtev za poništenje braka sa Katarinom Aragonskom bio neposredan povod, on je pokrenuo mnogo širi proces.⁴

Tu su bili uključeni:

  • dinastički interesi i pitanje nasledstva
  • jačanje kraljevskog suvereniteta
  • kontrola nad crkvenom imovinom
  • uticaj kraljevih savetnika, posebno Tomasa Kromvela

Engleska reformacija je, dakle, bila istovremeno i politički i verski proces.


Akt o supremaciji (1534): suština promene

Akt o supremaciji iz 1534. godine proglašava kralja za „vrhovnu glavu Crkve u Engleskoj“.⁵

Ovaj akt podrazumeva:

  • prekid papske jurisdikcije
  • prenos vrhovne vlasti na krunu
  • očuvanje postojeće crkvene strukture

Nije došlo do stvaranja nove religije, ali je došlo do fundamentalne promene u izvoru autoriteta.


Različita tumačenja

Istorijski, postoje dva glavna tumačenja:

Katoličko gledište:
Ovo predstavlja raskol, jer je prekinuto jedinstvo sa Rimom.

Anglikansko i neka istorijska tumačenja:
Reč je o nastavku iste Crkve, ali pod novom vrhovnom vlašću.

Razlika u tumačenju proizilazi iz različitog razumevanja šta čini suštinu crkvenog identiteta — institucija ili autoritet.


Jelisaveta Prva i stabilizacija

Pod Jelisavetom Prvom dolazi do konačnog oblikovanja anglikanskog sistema. Akt o supremaciji iz 1559. godine ponovo utvrđuje kraljevsku vlast nad Crkvom, ali sa titulom „vrhovni upravitelj“.⁶

Akt o uniformnosti iste godine uvodi standardizovanu liturgiju.

Ovaj period donosi:

  • stabilizaciju verskog poretka
  • kompromis između različitih struja
  • konačno formiranje anglikanskog identiteta

Zaključak

Hrišćanstvo u Britaniji ima kontinuitet od najmanje 3. veka. Tokom istorije prolazi kroz više faza: ranu lokalnu organizaciju, ulazak u jedinstvo sa Rimom i konačno odvajanje u 16. veku.

Zato je najpreciznije reći da 1534. godina ne predstavlja početak hrišćanstva u Engleskoj, već preokret u pitanju vrhovne crkvene vlasti.


Fusnote

  1. Eusebius of Caesarea, Ecclesiastical History, Book X; cf. N. Chadwick, The Early Church (London: Penguin, 1967), str. 169–171.
  2. Kathleen Hughes, The Church in Early Irish Society (London: Methuen, 1966), str. 45–60.
  3. Bede, Ecclesiastical History of the English People, I.23–33; R. A. Markus, Gregory the Great and His World (Cambridge: Cambridge University Press, 1997), str. 169–185.
  4. G. R. Elton, England Under the Tudors (London: Routledge, 1991), str. 130–160.
  5. Act of Supremacy (1534), 26 Hen. VIII c.1; J. J. Scarisbrick, Henry VIII (New Haven: Yale University Press, 1997), str. 388–400.
  6. Patrick Collinson, The Elizabethan Settlement of Religion (Cambridge: Cambridge University Press, 2003), str. 25–60.