Sve što nazivamo „ja“ ili „ličnost“ je u službi tog impulsa.
Ponekad se pitam šta me je, u trenucima najvećih padova, ipak nateralo da ustanem. Ne motivacione poruke, ne razum, pa čak ni vera u bolje sutra. Nešto dublje, sirovije, iskonskije. Instinkt. Volja za preživljavanjem.
To nije samo borba protiv smrti — to je mnogo više. To je tihi, neumoljivi glas u meni koji kaže: „Nastavi.“ I kada sve izgleda izgubljeno, i kada sam sâm sebi stran, nešto u meni želi da živim. Ne samo da postojim, već da se izborim, da rastem, da pronađem smisao.
Upravo tu počinje svest. Ne u velikim idejama, ne u filozofiji, već u potrebi da budemo. Da trajemo. Da izdržimo.
Sve ono što nazivamo „ja“ — moja ličnost, moja sećanja, snovi, karakter — to su oblici koje ta volja uzima da bi se održala. „Ja“ je maska volje da opstanem. Uloga koju igram u ovom svetu. Ponekad sam optimista, ponekad ranjeni borac, ponekad čovek vere. Ali iza svih tih lica stoji jedno isto biće koje ne odustaje.
To ne znači da je sve u životu svedeno samo na preživljavanje. Naprotiv — iz tog korena niču najlepše stvari: ljubav, stvaralaštvo, saosećanje. Jer kad znaš koliko je dragocen sam čin opstanka, onda znaš i koliko vredi svaki trenutak koji dolazi iznad toga.
Zato kad sledeći put osetiš da si na ivici, da više nemaš snage — ne traži odgovore u spoljnim rečima. Zastani. Oslušni. Iseti se: još uvek si tu. I to nije slučajno. To je znak da u tebi postoji nešto nepokolebljivo, nešto snažno. Volja. Život sam.
I to je tvoj temelj.
+Petar