Isaija 40,1-5.9-11:’Tešite, tešite narod moj, govori Bog vaš. Govorite Jerusalimu srdačno, javite mu da se okončalo ropstvo njegovo i da mu se bezakonje oprostilo.  Iz Gospodnje ruke primio je dvostruko za grehe svoje. Glas viče: Pripremite u pustinji put Gospodu. Poravnajte u duvljini stazu Bogu našem. Neka se uzvise sve doline, sve gore i uzvišice neka se poravnaju. Što je krivo, neka bude pravo, i zemljište brdovito neka se zaravni. Tada će se pojaviti glava Gospodnja i svako će je telo videti, jer su to govorila usta Gospodnja.  Uspni se na visoku goru, Sione, koji javljaš vesti radosne. Podigni ga, ne boj se. Kaži gradovima judejskim: Evo Boga vašeg. Gle, Gospod, Gospod u sili dolazi, vlada mišicom svojom. Evo, s njim dolazi plata njegova i s njim nagrada njegova. Kao pastir napasaće stado svoje, jaganjce uzima u naručje svoje, u nedrima će ih nositi, a polako će dojilice voditi.’

U svakodnevnom životu nije lako razlikovati između istinske utehe i lažne utehe. Lažna uteha potiskuje bolnu situaciju. Nakon kratkog vremena, čovek se oseća da je prepušten sam sebi, jer nema nikoga ko je s njim, ko s njim deli njegovu zbunjenost, bespomoćnost, niko ko traga za pravim rečima u teškoj situaciji i daruje pogled utehe.

Onome ko bezutešno plače, nije lako obrisati suze. Nije lako otvoriti oči za novi početak. Nije lako dati umirujući odgovor na nama nedokučiva pitanja. Ne padaju li reči utehe u prazno kada čoveka pogodi neizlečiva bolest kao grom iz vedra neba? Kako prihvatiti ono što je neizbežno? Kako biti na visini vlastite sudbine?

Žaliti znači postati slab, izgubiti tlo pod nogama, nemati više uporište. Često rečima želimo na neki način da pokrijemo tuđu patnju. Radije stvaramo teorije o patnji umesto da s drugima saosećamo. Ko izgovara reči utehe, taj ne pokušava pretrpljenu bog da prikaže bezazlenijom nego što ona zaista jeste. Istinska uteha dotiče ljudsko srce. Bol i patnja bivaju preobraženi.  Rečima utehe i nade izvlači se ‘otrovni trn’ iz pretrpljene patnje: a to je osećaj besmislenosti.  Teže je podneti osećaj besmislenosti nego samu bol i gubitak. Utešiti znači biti blizu onom ko je pogođen nevoljom. Zajedno s njim hodati.

Tešite, tešite narod moj. Tim rečima počinje tzv. Drugi Isaija, njegova ‘Knjiga utehe’.  Bog sam nastupa kao utešitelj svog naroda.  Prorok Isaija silno je razočaran Izraelskim kraljevima. Oni vode narod u propast. Unutrašnje svađe i sukobi doveli su na kraju do raspada kraljevstva i odlaska naroda u zarobljeništvo.  Prorok pali sveću utehe i nade usred tame. Najavljuje povratak iz zarobljeništva. Uteha koju objavljuje, utemeljena je u Božjoj ljubavi koja se pokazuje u daru sloboda i oproštenju grehova.

Učitelj Ekart govori o dve vrste utehe: prirodna i natprirodna. Prirodna uteha jeste ljudska blizina u teškim trenucima Natprirodna uteha jeste duhovni uvid u Božju istinu i Božje zakone. Bog nije u zlu, ali je uvek s onima koji su pogođeni zlom.  Bol ne sabotira Božje planove, patnja ne protivreči Božjim obećanjima, nego je od Boga uračuna u Božji plan spasenja.  Ne može nam se ništa dogoditi, što Božje oči ne vide i njegovo srce ne saoseća.  Nijedan gubitak nije bez utehe, samo ljudi često ne znaju gde se nalazi uteha.

Adventske sveće na vencu podsećaju nas da iznad tame sveta u koju smo često uronjeni, može svanuti svetlo Božjeg kraljevstva, svetlo života. Možda tek noć nađe žalosti, tame i očajanja, otvara srce za saosećanje, pali svetlo nade i podstiče na ljudsku toplinu. U svetlu mas-medija koji nas neretko pretvaraju u puke posmatrače prizora tuđeg stradanja i usamljenosti, hrišćanska uteha  poziva na istinsko saosećanje, pomaganje, solidarnost, ljudsku blizinu i odgovornost za ljude koji trpe. Vreme adventa poziva nas da se potrudimo da pomognemo ljudima u svojoj okolini.

Uvek možemo zastati i nekome uputiti osmeh, pružiti mu rame za plakanje ili ga uhvatiti za ruku i provesti kroz pustinju. Utešiti klonule, duhovno je delo milosrđa.

Molitva: Blagosloveni Gospode, koji si dao svo Sveto pismo da bude napisano nama za pouku; daj nam mudrosti da ga čujemo, čitamo, upamtimo, učimo i obrađujemo u sebi, da sa strpljenjem i utehom Tvoje svete Reči, možemo usvojiti i uvek čvrsto držati blagoslovenu nadu u večni život, koji si nam podario u našem Spasitelju Isusu Hristu. Amin.