Većina ljudi tokom života u nekom trenutku zastane i postavi sebi pitanje: Da li Bog zaista postoji? Za mene, to pitanje odavno više nije filozofsko, već duboko lično. Verujem da je Bog veoma stvaran — ne kao ideja, ne kao utešna misao, već kao prisustvo koje prožima život.
Ne govorim ovde o nekoj apstraktnoj sili ili o zamišljenom biću iz starih knjiga. Govorim o Bogu koji vidi, čuje, koji korača pored mene kroz moje slabosti, sumnje, radosti i padove. O Bogu koji se ne nameće, ali koji čeka — u tišini mog srca, u trenucima kada sve drugo utihne.
Bog kao stvarnost, ne kao koncept
Verujem da je Bog stvaran jer sam ga susreo — ne očima, već dušom. U trenucima kada nisam znao kuda dalje. U rečima koje su stigle tačno kad su bile potrebne. U tišini u kojoj sam pronašao mir koji nije imao objašnjenje. Nema tog dokaza koji bi nekoga mogao uveriti u Njegovo postojanje, ali postoji doživljaj koji preobražava.
Stvarnost Boga se ne dokazuje — ona se otkriva.
I to otkrivenje često dolazi u svakodnevici: u pogledu deteta, u tišini prirode, u oproštaju koji prevazilazi logiku. Bog je veoma stvaran jer neprestano ulazi u našu stvarnost — ako ga pustimo.
Ako ti se čini da je Bog daleko, možda je to zato što si naučen da ga tražiš na pogrešnim mestima. On ne dolazi kroz buku, već kroz blagost. Ne kroz silu, već kroz prisustvo. Verujem da je Bog veoma stvaran — ne zato što moram da verujem, već zato što sam ga sreo.
+Petar