Božiji izbor i čovekov odgovor: 17. član Anglikanskog verovanja u dijalogu sa pravoslavnom i katoličkom soteriologijom

I. Uvod: Teološki okvir pitanja predestinacije

Jedno od najsloženijih i najosetljivijih pitanja hrišćanske teologije jeste odnos između Božije suverene volje i čovekove slobode. Tematski to uključuje pitanje predestinacije – unapred određenog Božijeg nauma o spasenju. Da li Bog bira neke za spasenje (ili propast) nezavisno od njihove volje? Da li je čovek slobodan da odgovori? Koliko Božija milost određuje sudbinu?

Ova pitanja kulminiraju u 17. članu „Trideset devet članova vere“ Anglikanske crkve, koji ćemo danas uporediti sa učenjima Pravoslavne i Katoličke crkve, osvetljavajući njihove sličnosti, razlike i teološke implikacije.

II. Tekst 17. člana Anglikanskog verovanja

XVII – Predestinacija i Božiji izbor

„Predestinacija za život je večni Božiji naum… po kojem On nepogrešivo određuje one koje će osloboditi od prokletstva i greha, i uvesti u večni život kroz Hrista, ne zbog njihovih dela, već po Njegovoj nameri i milosti…“

„Ova doktrina mora biti primljena sa velikom pažnjom i pobožnošću, jer daje utehu onima koji istinski veruju, ali ne sme biti zloupotrebljena za nemarno življenje ili očaj.“

Ovaj član, iako očigledno nadahnut augustinsko-kalvinističkom soteriologijom, sadrži pastoralno upozorenje protiv fatalizma. U njemu se oseća pokušaj balansa između Božije inicijative i opasnosti determinizma.

III. Pravoslavni pogled: Odbacivanje determinizma, naglasak na tajni

1. Izvori i otci:

  • Sv. Jovan Damasin: „Bog zna sve, ali ne predodređuje zlo.“
  • Sv. Grigorije Niski i sv. Grigorije Palama: naglašavaju Božje predznanje, ali odbacuju bilo kakvu predestinaciju koja ukida slobodnu volju.
  • Liturgijska teologija izražava molitvu za spasenje svih ljudi.

2. Ključna pozicija:

  • Bog zna ko će se spasti, ali ne određuje to bez čovekove volje.
  • Spasenje je ponuda svima; izbor da li ćemo ući u zajednicu s Bogom zavisi i od našeg odgovora.
  • Pravoslavlje često govori o tajni Božije promisli, ne želeći logički da „zatvori“ misteriju spasenja.

Citati:

„Bog želi da se svi spasu i dođu u poznanje istine.“ – 1. Tim. 2:4

„Bog poznaje kraj pre početka, ali sloboda ostaje netaknuta.“ – Sv. Jovan Damasin

IV. Katolički pogled: Predznanje, milost i sloboda

1. Toma Akvinski i Tridentski sabor:

  • Toma razlikuje Božje predznanje i predestinaciju – Bog zna, ali ne određuje nužno.
  • Tridentski sabor (1547): Opravdanje dolazi samo Božijom milošću, ali bez ukidanja ljudske slobode.
  • Augustinus Interpreted: Katoličko učenje priznaje da Bog bira u skladu sa Svojom voljom, ali ne forsira niti isključuje.

2. Ključna pozicija:

  • Predestinacija postoji kao izraz Božije ljubavi, ali nikada ne isključuje mogućnost obraćenja.
  • Postoji milost za sve – milost se nudi, ali se mora prihvatiti.
  • Svi ljudi su pozvani na spasenje – univerzalna mogućnost.

Citati:

„Niko nije opravdan bez Božje milosti, ali niko nije spašen bez sopstvenog odgovora.“ – Trent, kanon 4

„Bog deluje u nama bez nas, ali nas ne spašava bez nas.“ – Sv. Avgustin

V. Anglikanska pozicija: Između Kalvina i Katolika

1. Povijesni kontekst:

  • 17. član oslikava pokušaj da se pomire reformacijske ideje (osobito kalvinističke) sa pastoralnim oprezom.
  • Rani anglikanci (npr. Cranmer) bili su pod uticajem kalvinizma, dok kasniji teolozi (npr. Richard Hooker) vode anglikanizam ka više katoličkoj ravnoteži.

2. Tumačenja:

  • Rigorozni kalvinizam (npr. dvostruka predestinacija – za spasenje i za propast) nije jasno izrečena.
  • Pastoralna formulacija: ne koristiti ovu doktrinu za očaj ili nemar.
  • U kasnijem anglikanizmu (naročito u “High Church” tradiciji) dominira otvorenija soteriologija, bliža katoličkoj.

Citati:

„Predestinacija je doktrina utehe, a ne sudbine.“ – Richard Hooker

VI. Uporedna analiza

Aspekt Anglikanska crkva (član XVII) Pravoslavna crkva Katolička crkva
Predestinacija Da, prema Božijem naumu, ali uz upozorenje protiv fatalizma Odbacuje kalvinistički determinizam Priznaje predestinaciju uz očuvanje slobode
Slobodna volja Nepotpuno definisana – implicirana kao nužna Ključna i neotuđiva Ranjena, ali očuvana
Milost i volja Milost prethodi, ali ne naglašava sinergiju eksplicitno Sinergija: blagodat + slobodna volja Prevenijens gratia, uz saradnju volje
Soteriološki fokus Uteha vernicima, ali bez garancije svima Spasenje kao misterija i poziv svima Spasenje dostupno svima kroz milost i odgovor

VII. Zaključak: Tajna izbora i slobode – opasnost doktrine ili most dijaloga?

Tema predestinacije u 17. članu Anglikanskog verovanja otkriva napetost koja traje kroz vekove: kako pomiriti Božiju svemoć i čovekovu slobodu? Anglikanska formulacija pokušava da zadrži poverenje u Božiji plan, ali i pozove na odgovornost onih koji veruju. Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliko je ova doktrina teološki izbalansirana – posebno u odnosu na opasnosti fatalizma i pasivnosti.

Pravoslavlje i Katoličanstvo, iako različitim jezikom, odlučno odbacuju svaku predstavu o predestinaciji bez odgovorne slobode. Obe tradicije čuvaju dostojanstvo ljudskog odgovora, naglašavajući da Božija milost ne poništava, već poziva i osnažuje ljudsku volju.

U tom smislu, doktrinarne razlike ostaju, ali se može reći da svi putevi vode ka istini koju izražava Sveto Pismo:

„Bog ne želi da iko propadne, nego da svi dođu do pokajanja.“ (2. Petrova 3:9)

Naravno. Evo dodatka na prethodno predavanje — istorijski razvoj doktrine predestinacije unutar anglikanske teologije i uticaj patrističkih izvora na oblikovanje anglikanskog stava kroz vekove.

VIII. Istorijski razvoj predestinacije u anglikanskoj teologiji

1. Reformacijski koreni: Kalvinistički uticaj

U ranim fazama Engleske reformacije, naročito pod uticajem Tomasa Kranmera i kontinentalnih protestanata (npr. Martyn Bucer i Peter Martyr Vermigli), engleska teologija je bila snažno kalvinistički nastrojena, naročito u pogledu:

  • suverenosti Božje volje,
  • izbora spasenih,
  • bespomoćnosti volje bez milosti.

Prva verzija Trideset devet članova (1553. godine, kao Četrdeset i dva člana) još jasnije izražava predestinacionu doktrinu, no kasniji 17. član (1571), iako zadržava tu liniju, dodaje pastoralni ton upozorenja.

2. Richard Hooker i druga generacija

Richard Hooker (1554–1600), jedan od najznačajnijih anglikanskih teologa, u svom delu “Of the Laws of Ecclesiastical Polity”, zauzima umereniju poziciju:

  • Ne odbacuje predestinaciju, ali odbacuje rigoroznu kalvinističku formulaciju.
  • Tvrdi da je Božiji izbor zasnovan na Njegovoj mudrosti i ljubavi, ali da se čovek ne može izuzeti iz soteriološkog odgovora.

Citira i otce Crkve, posebno sv. Avgustina, ali ga tumači u svetlu crkvene tradicije, a ne individualne interpretacije.

„Predestinacija je utešna doktrina, ali ne za nagađanje, već za podsticaj veri i poslušnosti.“ – Richard Hooker

3. Arminijanizam i Laudova era (17. vek)

Tokom vladavine kralja Karla I, sa usponom arminijanske struje, predvođene nadbiskupom Williamom Laudom, anglikanska teologija postaje:

  • odlučno nesklona kalvinizmu,
  • sve više naglašava slobodnu volju i univerzalnu ponudu spasenja.

Tada dolazi do reinterpretacije 17. člana, tako da on ne isključuje slobodnu saradnju čoveka, i sve više liči na katoličko i pravoslavno shvatanje Božje promisli.

IX. Patristički uticaji i autoritet Svetih otaca u anglikanskoj misli

Anglikanska teologija je jedinstvena po tome što insistira na tzv. „trostrukom autoritetu“:
Pismo, otci Crkve i razumsko promišljanje (Scripture, Tradition, Reason).

1. Sv. Avgustin (354–430)

  • Najveći uticaj u doktrini predestinacije dolazi upravo od njega.
  • Njegovo učenje o potrebnosti milosti i Božijem izboru postalo je temelj zapadne teologije.

Anglikanci prihvataju Avgustinove tvrdnje o:

  • apsolutnoj potrebi milosti,
  • prvobitnoj nemoći volje posle Pada.

Međutim, kasniji anglikanski teolozi odbacuju rigidni predestinacioni model (kasnije razvijen kod Kalvina).

2. Istočni oci: Grigorije Niski, Jovan Damasin

U kasnijim vekovima, naročito kod anglo-katoličkih teologa (19. i 20. vek), raste svest o istočnim ocima i njihovom manje pravno-determinističkom shvatanju Božje milosti.

  • Jovan Damasin: „Bog zna sve, ali ne određuje sve.“
  • Grigorije Niski: „Spasenje je cilj svih – ali iz ljubavi, ne sile.“

3. Konsenzus patrum (saglasnost otaca)

Anglikanska teologija (posebno u tzv. Caroline Divines, 17. vek) pokušava da oblikuje doktrinu spasenja u skladu sa:

  • konsenzusom patrističke misli,
  • što bližim jedinstvu sa ranom Crkvom.

Teolozi poput Jeremy Taylora, Lancelota Andrewesa i George Herberta izražavaju duboku veru u Božiju milost, ali uvek uz slobodni odgovor vernika – što je bliže sinergiji nego monergiji.

X. Zaključna sinteza

Razvoj učenja o predestinaciji unutar anglikanske tradicije pokazuje dinamičan put: od kalvinističkog naglaska na Božijem izboru ka pastoralno uravnoteženoj doktrini koja sve više vrednuje slobodnu volju, sakramentalni život i sinergiju milosti i vere.

Uticaj patrističke misli, naročito kroz reformu via media (“srednji put”), pomaže anglikanizmu da se približi i istočnoj i zapadnoj katoličkoj hristologiji i soteriologiji. U tom duhu, i 17. član verovanja – ako se čita pažljivo – nije prepreka dijalogu, već prostor za obnovljeno međuhrišćansko razumevanje.