Biti odsutan sa bogosluženja nije zdravo – to pokazuje da ti Bog nije prioritet.
Postoji razlika između povremene odsutnosti i navike da se crkveni život zanemaruje. Kada redovno izostajemo iz zajedničkog bogosluženja, to nije samo pitanje rasporeda ili obaveza – to je odraz stanja našeg srca. Bogosluženje je mesto susreta: sa Bogom, sa telom Hristovim, sa rečju, sa molitvom, sa mirom koji prevazilazi razum.
Ako možemo pronaći vreme za sve drugo – za posao, zabavu, odmor – a ne možemo za Boga, tada pokazujemo ko ili šta zauzima prvo mesto u našem životu. A ono što je na prvom mestu, to je zapravo naš bog.
Bog nas ne poziva u crkvu da bi nas kontrolisao, već da bi nas hranio. Da bi lečio naše umorne duše, jačao nas kroz zajedništvo, podizao nas kroz pesmu i reč i usmeravao nas ka životu u punini. Odsustvo od tog izvora snage i milosti ne može da nam koristi.
Kada crkva postane izbor tek kad „nemamo ništa pametnije“, tada više ne tražimo Boga, već sami sebi služimo. I u tome polako gubimo duhovnu oštrinu, unutrašnji mir i osećaj pripadnosti telu Hristovom.
Zato nije u pitanju samo „da li idem u crkvu“, već: da li mi je Bog zaista Prioritet?