Danase se okupljamo u molitvi i tišini, obeležavajući četrdeset dana od upokojenja mog oca. Ovo nije samo običaj, već duboko duhovno vreme – vreme kad se duša, prema predanju i veri naše Crkve, konačno uspinje pred lice Božije.

Za nas, ovo je trenutak bola, ali i trenutak pouke. Smrt nije kraj, već prelazak – iz života u život večni. Ovaj svet je samo priprema, škola ljubavi, pokajanja i nade. Moj otac je sada pred Bogom, onim istim Bogom kome se svakodnemo molimo i koji poznaje dubine naših srdaca.

Sećam se mnogih stvari koje je govorio. Možda nije sve stizao da kaže, ali njegova dela su govorila jasno. A mi danas ne govorimo samo o njegovom kraju, već o njegovom životu – o tome šta je ostavio u nama.

Smrt nam poručuje da niko od nas nije gospodar vremena. U svakom otkucaju sata krije se podsetnik: Pamti dan smrti svoje, da se ne ogrešiš (Sirah 7,36). Zato, ne živimo kao da imamo beskraj vremena. Neka nas smrt ne uplaši, već probudi. Neka nas podseti da praštamo, volimo i živimo sa smirenjem, jer ne znamo čas kada ćemo i sami biti pozvani.

U veri nalazimo utehu, jer verujemo da je tvoja duša pronašla mir. kao što Sveto pimo kaže: Jer ako živimo – Gospodu živimo, ako umiremo – Gospodu umiremo; dakle, bilo da živimo, bilo da umiremo – Gospodnji smo. (Rimljanima 14,8).

Molitva za pokojne nije prazna reč. To je dar ljubavi. To je način da ih dodirnemo, čak i kada ih više ne vidimo. I zato danas, četrdeset dana nakon što je moj otac otišao, mi ne govorimo zbogom, već: Bog da mu dušu prosti i daruje mu večni mir, tamo gde pravednici svetle kao sunce. 

Neka Gospod primi tvoju dušu u svoje carstvo, a nama podari snagu da nastavimo dalje s ljubavlju i sećanjem koje nas povezuje s tobom. Do ponovnog susreta – u večnosti.

Neka nas sve Gospod pouči kroz ovu bol, očisti kroz tugu i osnaži kroz veru. I neka duša mog oca nađe večni pokoj u naručju Božijem.

Amin.

++Petar