„Prava depresija je kada prestaneš da voliš stvari koje voliš.“

 

Ova rečenica me je zatekla. Možda zvuči jednostavno, ali u sebi nosi duboku istinu — onu koju osećaju mnogi, a koju malo ko ume da izrazi. Ne radi se o tome da ti je „dosadno“, da si umoran ili da ti se „ništa ne da“. Radi se o onom trenutku kada nešto u tebi utihne. Kada stvari koje su ti nekad grejale srce — muzika, šetnje, razgovori, molitva, čak i ljubav — više ne bude ništa u tebi. Ni radost, ni tugu. Samo tišina i praznina.

Ovo je prava depresija. I nije sramota biti u tom stanju. Nije slabost. To je ranjivost ljudskog duha u svetu koji često ne zna šta da učini sa bolom.

Zašto prestajemo da volimo?

Ljudska bića su stvorena za ljubav. To je osnova hrišćanske teologije — da smo stvoreni iz ljubavi, kroz ljubav, za ljubav. Kada počnemo da gubimo sposobnost da volimo, to nije samo psihološki problem; to je i duhovni alarm. Ne zato da bi nas osudio, već da bi nas pozvao nazad sebi.

U anglikanskoj tradiciji, Bog nije samo Gospod koji upravlja svetom, već i Prijatelj duše, Tvorac koji hoda s nama i kada mi više ne možemo hodati. On ne stoji s druge strane depresije — On je u njoj s nama. Isus nije izbegavao tamu, On ju je prošao. I zato verujemo da tama nije mesto gde nas Bog napušta, već mesto gde nas nosi.

Šta možeš učiniti kada više ništa ne osećaš?

1. Ne očekuj da osećaš odmah. Depresija nije „lenjost duše“, već povreda koja traži vreme. Kao što slomljena kost ne zarasta za jedan dan, tako ni srce ne ozdravljuje odmah. Daj sebi vreme.

2. Govori, čak i ako ti se ne govori. Prijatelj, terapeut, sveštenik, pa čak i dnevnik — sve je to mesto gde bol može početi da dobija oblik. I oblik je početak isceljenja.

3. Molimo se i kada ne osećamo ništa. Anglikanska liturgija zna za suvu molitvu. Ona zna da su reči često sve što imamo. I to je dovoljno. Kada kažeš: „Bože, ne osećam Te, ali evo me“, to je već vera. I to nije mala stvar.

4. Podseti se da nisi sam. Toliko ljudi nosi istu tišinu, istu tamu. Nisi čudan, nisi odbačen, nisi promašaj. Tvoje postojanje ima težinu, i kada to ne osećaš.

Blagi put povratka

Ne moraš odmah voleti sve što si voleo. Počni s malim stvarima. Omiljeni miris. Pesma koja te je nekada dotakla. Hod bosi po travi. Pogledaj pticu kako sedi na grani. Nemoj pokušavati da „izvučeš smisao“. Samo budi s tim stvarima.

U anglikanskoj duhovnosti često se ponavlja molitva: „Gospode, otvori naše usne, da usta naša objave hvalu tvoju.“ Ponekad to izgovaramo mehanički, ali duboko u sebi, to je molitva onih koji čekaju da se svetlost opet vrati. I ona se vraća. Uvek se vraća, ali ne silom. Vraća se nežno, kao svitanje.

Poruka za tebe

Ako si trenutno u depresiji, znaj da tvoj život nije izgubljen. Bog nije šokiran tvojom tamom. On je uvek bio Bog i svetlosti i tame. Tvoje emocije nisu prepreka duhovnosti — one su njen deo. Tvoja tišina nije znak Božjeg odsustva, već često prostor gde On šapuće.

I zapamti: kada prestaneš da voliš stvari koje voliš, to ne znači da si izgubljen. To znači da si ranjen. A tamo gde ima rana, ima i nade. Jer svaka rana je prostor u koji može ući nežnost — Božja, tvoja, naših bližnjih.

Nisi sam. I ne moraš se vratiti u život odjednom. Dovoljno je da kreneš. Jednim dahom. Jednim korakom. Jednom malom ljubavlju.