U savremenom svetu, često se gubi iz vida dubina i snaga onoga što nazivamo „Deset zapovesti“. Mnogi ih doživljavaju kao skup strogih pravila — zakon koji treba slediti da bi se izbegla kazna ili stekla Božija naklonost. Ali u svom izvornom, biblijskom kontekstu, prva zapovest nije pravilo u klasičnom smislu reči. Ona je poziv. Izjava. Otkrivenje.
Prva zapovest nije zapovest
Prema jevrejskom načinu brojanja, prva od „Deset Reči“ — kako ih Tora naziva — uopšte ne sadrži naredbu. Ona glasi:
„Ja sam Jahve, koji te izveo iz zemlje Egipta, iz kuće ropstva.“
Za nas, sa zapadnim, pravničkim mentalitetom, to ne izgleda kao zapovest. Ne kaže šta da radimo, ne zabranjuje ništa. Zato su je mnogi hrišćani tretirali kao uvod ili prolog. Međutim, u jevrejskom iskustvu vere, ovo je središnja istina — osnova svega što sledi. To je poziv da se prepozna Božje biće i njegov potpuni autoritet nad životom naroda.
Ova rečenica je zapovest da se veruje, da se prizna da je Bog delujući, prisutan, ličan — ne apstraktan „ono“, ne sila prirode, ne razum ili sudbina. Bog je osoba — izvor života, svesti, morala, slobode. Bog je izvan prostora i vremena, i istovremeno prisutan u srcu svakog trenutka, svake istorijske epizode, svakog ličnog iskustva.
Jahve — Gospod istorije
U središtu ove prve zapovesti nije poruka: „Ja sam Stvoritelj neba i zemlje“, niti „Ja sam Gospod prirode“. To bi bilo uzvišeno, ali hladno i daleko. Umesto toga, Bog kaže:
„Ja sam Jahve koji deluje u istoriji. Izveo sam te iz ropstva.“
To je Bog koji vidi potlačene, koji se spušta u našu realnost i oslobađa. Bog koji daje život, koji govori, koji voli pre nego što zaslužimo. U tom susretu ljubavi, pozvani smo da odgovorimo — ne iz dužnosti, nego iz zahvalnosti.
Zakon kao odgovor ljubavi
Zapovesti se ne daju da bi se zaradila Božija ljubav. One su poziv da odgovorimo na ljubav koju smo već primili. To je evharistijski — zahvalni — čin. Narod nije pozvan da poštuje zapovesti da bi bio voljen, već zato što već jeste voljen.
Pogrešno je suprotstavljati Stari zavet kao „zakon“ i Novi zavet kao „blagodat“. Takva podela je hrišćanska pogrešna interpretacija — umanjivanje jevrejskog duhovnog bogatstva. Bog se ne menja. Bog Isusa iz Nazareta jeste isti Bog Mojsija. I Jevreji i hrišćani imaju istoriju pretvaranja živog odnosa sa Bogom u pravni sistem — to je ljudska slabost, ali i poziv na obnovu.
Biblijska istina ostaje ista:
Bog jeste. Bog voli. Bog deluje. Bog oslobađa.
Naš odgovor je:
Mi slušamo. Mi obožavamo. Mi živimo u slobodi. Mi volimo.
Istorija kao mesto Božijeg otkrivenja
Bog govori kroz istoriju. On poziva Avrama da napusti Ur. On bira slabije — Isaka umesto Ismaila, Jakova umesto Isava. On koristi čak i zle ljudske namere — poput zavisti Josifove braće — da ostvari svoje planove. Faraon postaje pion u Božijem planu oslobođenja. I kada je narod u ropstvu, Bog vodi — oslobađa, uči, obnavlja.
Proroci govore Božiju reč. I oni koji ne znaju njegovo ime — poput Kira Persijskog — postaju oruđe spasenja. Bog deluje i kroz svakodnevne događaje i kroz velike preokrete istorije. Njegovo utelovljenje nije izuzetak — to je njegov način postojanja. Njegovo ime — „Ja jesam“ — otkriva njegovu prirodu: postojanje, život, ljubav.
Kako živimo i kako se klanjamo — jedno je isto
Prva zapovest nije samo poziv da „verujemo u Boga“. To je poziv da priznamo njegovu apsolutnu vlast nad celim životom. Za Jevrejina, način na koji obožava Boga i način na koji živi su jedno isto. A Isus kaže: „Ljubi Gospoda Boga svoga, ljubi bližnjega svoga i ljubi sebe“ — i u tome je sažet ceo Zakon i svi Proroci.
Ja sam Jahve. Čuj i odgovori.
+Petar