Zašto mi nedostaje tišina istorijskog hrišćanstva?

Postoji vera koja pokreće. I postoji vera koja ostaje. Ova razmišljanja pišem iz ličnog iskustva – kao neko ko je upoznao svetlu lica evanđeoske vere, ali i tihu postojanost starije duhovne tradicije. Ponekad, ono što nas najviše oblikuje nije ono što nas gurne napred, već ono što nas drži kada sve drugo posustane.

Susret sa evanđeoskim hrišćanstvom može biti snažan. Ima nešto iskreno i uzbudljivo u toj neposrednoj, ličnoj povezanosti s Isusom, u odluci da ga prihvatiš, u radosti obraćenja. Sećam se razgovora sa prijateljima koji su sa sjajem u očima govorili o “danima spasenja”, o toplini u srcu, o sigurnosti da su sada Božji. I nisam mogao da osporim njihovu radost, niti da zanemarim svetlost koju su nosili. Ali negde duboko u meni javljao se i osećaj praznine. Kao da sam znao da će ta svetlost brzo pregoreti ako ne dobije dublje korene.

Evanđeosko hrišćanstvo je po svemu dinamika trenutka. Odluka, emocija, oduševljenje. Naglasak je na ličnoj veri, na mojoj povezanosti s Bogom, na čitanju Biblije i molitvi srcem. I to je zaista dragoceno. Ali ono što sam vremenom počeo da primećujem jeste kako ta vera, ako ostane samo na tom nivou, lako klizi u krhkost. Kada nestane osećaj blizine, kada molitva postane suva, kada odgovori izostanu – vernik često ostaje zbunjen, pa čak i napušten. Kao da nije bilo mesta za sumnju, ni za tišinu, ni za tamne noći duše.

U istorijskim hrišćanskim tradicijama – u pravoslavlju, katolicizmu, anglikanizmu pa i u starijim protestantskim granama – vera je više od lične odluke. To je oblik života. To je ulazak u jedan dug, ponekad naporan, ali bogat ritam – u postove i praznike, u liturgiju i pokajanje, u zajednicu svetih koji nisu samo živi, nego i upokojeni. U toj tradiciji postoji mesto i za sumnju i za suvoću srca. Bog nije samo onaj koji “dolazi kad ga pozoveš”, već i onaj koji ćuti, koji skriva lice – ne zato što nas ne voli, nego zato što nas uči dubini.

Evanđeoski pristup često odgovara duhu vremena: brzo, jasno, lično. Ali duša ne sazreva brzinom interneta. Duša sazreva u ponavljanju, u navici koja nije mehanička nego sveta, u doslednosti. Istorijsko hrišćanstvo zna da vera nije samo vatra, nego i pepeo kroz koji Gospod ponekad progovara. Zna da vera ne zavisi samo od mene, već od Tela kojem pripadam – Crkve kroz vekove, zajednice u kojoj se nosimo i kada se ne razumemo, u kojoj liturgija govori i kada mi ćutimo.

Ono što mi nedostaje u evanđeoskom iskustvu jeste upravo ta tišina. Tišina u kojoj se vera ne gubi, već produbljuje. Tišina kroz koju ne čujemo Boga, ali ga učimo slušati. Tišina koja nije prazna, nego trudna večnim. A to se ne može naučiti za vikend, niti na seminaru, niti uz jedno svedočanstvo. To se uči godinama, padanjem i ustajanjem, kroz trpljenje, kroz čašu vode i kroz hleb koji se deli.

Ne kritikujem da bih odbacio. Evanđeoska vera zna da pokrene, da razbudi, da pozove. Ali svaka vatra traži ognjište. Traži oblik. Traži disciplinu. Traži Crkvu. I kada se vatra smiri, ono što ostaje jeste postojanost. Liturgija. Zajednica. Vera koja ne mora uvek da se oseća – ali može da nosi.

Zato mi nedostaje istorijsko hrišćanstvo. Njegova tišina. Njegova dubina. Njegova vernost. Njegova rečenica koju ne možeš izreći naglas, ali koju duša zna:

„U strpljenju vašem spasavajte duše svoje.“ (Lk 21,19)

Na kraju dana, ne tražim samo veru koja gori – već onu koja ostaje.

Ako si i ti nekada osećao sličan raskorak između duhovnog početka i dubine koju duša traži – rado bih čuo tvoje misli u komentarima. Možda zajedno možemo izgraditi tiši, ali trajniji put vere.

+Petar