U poslednje vreme često se u meni javlja jedno pitanje: da li je moguće biti hrišćanin, a ne biti religiozan? Ne u smislu potpune ravnodušnosti prema veri, već u smislu odbacivanja forme koja ne nosi dušu. Da li vera može da postoji bez religijskog sistema? Ili je to samo još jedna iluzija modernog čoveka?

Ovo pitanje ne postavljam kao provokaciju, već iz lične potrebe da razdvojim ono što me ponekad guši – religijsku težinu, stroge forme, očekivanja i rituale – od onoga što me duboko privlači: osoba Isusa Hrista.

Zašto mnogi odbacuju religiju?

Zato što su razočarani. Zato što su svedočili licemerju, hladnoj formi, zloupotrebi vere za moć i kontrolu. Zato što je religija, u nekim oblicima, postala preteška: umesto da vodi ka Bogu, ona ponekad postaje prepreka.

Ali ovo nije ništa novo. Isus je bio oštar prema religioznim vođama svog vremena. Govorio je da su kao „okrečeni grobovi“ – spolja lepi, a iznutra puni smrti. Njegova kritika religije nije bila ateistička – ona je bila duboko duhovna. Branio je Boga od religije koja ga izobličava.

Šta onda znači biti hrišćanin?

To nije isto što i biti „dobar vernik“ u religioznom smislu. Biti hrišćanin znači pripadati Hristu. Ne nekoj instituciji, ne nekom pravilu – nego Njemu.

To je više nego uverenje, više nego moral – to je odnos. To je hod, često nesiguran, ali iskren. To je vera u milost, pokajanje, obnova. To je ljubav prema Bogu koji dolazi u susret i ljubav prema čoveku koji je brat.

Da li religija uopšte ima svoje mesto?

Ima – ako je sredstvo, a ne cilj. Ako nas podseća, pomaže, okuplja. Ako ne guši. Ipak, kad forma preuzme suštinu, onda religija postaje kao školjka bez bisera – zvuči i izgleda kao nešto sveto, ali bez unutrašnje istine.

Ponekad mi religija pomaže da ostanem usmeren. Ponekad me samo umori. Mislim da je pošteno priznati oboje.

Mogu li da volim Isusa, a da ne budem „religiozan“?

Možda je to upravo ono na šta nas Isus poziva – ne na bežanje iz sveta, ne na puko poštovanje forme, nego na život. Na istinu, na slobodu, na ljubav. Na hod s Njim – bez maski, bez uloga, bez straha.

To ne znači da sam protiv crkve, zajednice, tradicije. Ali znači da ne želim da u njima izgubim ono najvažnije: živ odnos sa Hristom.

Na kraju…

Ne tražim savršenu definiciju. Samo pokušavam da živim veru koja je stvarna. Možda i ti to pokušavaš. Možda je to ono što nas povezuje – više nego bilo koja religijska etiketa.

Jer ako vera nije susret, ako nije život – šta onda jeste?

+Petar