„Jer bezbožnici govore sami u sebi nerazumno: ‘Kratak je i tužan naš život, i nema leka kad čovek dođe svršetku, niti je poznato da je iko povratio duh iz podzemlja.’”
Knjiga mudrosti 2,1[1]

I. Uvod: Kontrast između vere i bezbožnosti

Ovaj stih otvara čitavu sekciju poglavlja 2 kao introspektivni pogled bezbožnika – onih koji nemaju veru u Boga, večni život, niti nadu u uskrsenje. U središtu tog razmišljanja je egzistencijalni pesimizam, iz kojeg proizilazi određeni etički i filozofski relativizam.

Ključno pitanje: Ako život nema nastavak – zašto bi imao smisao?

II. Egzegetska analiza: Jezik beznadežne antropologije

„Govore sami u sebi“ – Monolog bezbožnika otkriva njihovu duhovnu izolaciju i zatvorenost ka otkrivenju. Govore„u sebi“, a ne u dijalogu s Bogom, što ukazuje na duhovno samodovoljstvo i gubitak odnosa sa Transcendentnim.

„Nerazumno“ (grč. alogos) – Ovaj pojam ukazuje na odsustvo božanske Mudrosti, i čini jasnu razliku između racionalnosti podložne veri i „mudrosti ovoga sveta“ (up. 1. Kor 1,20).[2]

„Kratak i tužan“ život – Bez vere, život se svodi na prolaznost i patnju. Kontrast je sa biblijskim pogledom gde je život „dar“ i „put“ ka punini u Bogu (Ps 16,11; Jn 10,10).

„Nema leka“ i „niko se nije vratio“ – Negacija vere u vaskrsenje. Bezbožnik negira mogućnost eshatološke nade, što je u suprotnosti sa judeohrišćanskom verom u obnovljenje tela i duše.

III. Teološke implikacije: Antropološki pesimizam i moralna dezorijentacija

Bez vere u besmrtnost, čovek se okreće sebi kao krajnjem merilu dobra. Takav stav vodi:

– u hedonizam – uživanje bez odgovornosti;
– u instrumentalizaciju drugih – ljudi postaju sredstvo za sopstvenu sreću;
– u progon svetih – pravednik postaje živa kritika bezbožnog stanja[3].

IV. Kontrast: Biblijska antropologija

1. Čovek kao slika Božija (Imago Dei)
– Stvoren za zajedništvo, ne za ništavilo (Post 1,27; Mudr 3,1–4).

2. Smrt kao prelaz, ne kraj
– U hrišćanskoj teologiji, smrt je “poslednji neprijatelj” (1. Kor 15,26), ali poražen u Hristu (Rim 6,5–9).

3. Mudrost kao božanski dar
– Knjiga Mudrosti insistira da pravo razumevanje života dolazi ne iz filozofije, već iz odnosa s Bogom i božanskog otkrivenja.[4]

V. Zaključak: Poziv na duhovno razlučivanje

Knjiga Mudrosti 2,1 nije tek retorička izjava – to je izazov savremenom čoveku. Pitanje je: Na čemu gradimo svoj pogled na život?

Bez vere, čovek se suočava s tamom ništavila. Sa verom, i kratak život ima večnu vrednost. Pravednik, iako često progonjen, nosi svetlost koja ne prestaje.

Knjiga Mudrosti 2,1 ne govori samo o bezbožnicima nekog davnog doba – ona govori o načinu razmišljanja koji je i danas prisutan. Svet koji gubi veru u večnost, brzo gubi i kompas za sadašnjost. Gubi nadu, svrhu, hrabrost i saosećanje. Ali nas vera poziva da ne gledamo samo očima tela, već očima duha.

Bez vere, smrt je konačan poraz. S verom, smrt je kapija u život punine.

Bezbožnik kaže: “Nema leka.” Mi ispovedamo: “Hristos je vaskrsao!”

Nemoj pristajati na tamu koju ovaj svet proglašava stvarnošću. U tvom umu neka odzvanja reč Mudrosti:  Istinski život počinje tek kad poveruješ da on ne prestaje.

Fusnote

[1]: Knjiga Mudrosti 2,1, Biblija, Jeruzalemsko izdanje. Ovaj stih otvara monolog bezbožnika i izražava njihovu antropološku i eshatološku beznadežnost.

[2]: Čatić, Ivica. Knjiga Mudrosti, Vjera i djela, 2014. Autor ističe da je Knjiga Mudrosti napisana u helenističkom kontekstu, verovatno u Aleksandriji, i da se u njoj oseća uticaj epikurejizma i stoičke filozofije.

[3]: Wright, N.T. Surprised by Hope, SPCK, 2007. Wright raspravlja o posledicama gubitka vere u vaskrsenje u savremenom društvu.

[4]: Murphy, Roland. The Tree of Life: An Exploration of Biblical Wisdom Literature, Eerdmans, 2002. Autor razmatra karakteristike biblijske mudrosti kao teološke kategorije koja prevazilazi racionalizam antičkog sveta.