Kada bismo bili primorani da korak po korak gubimo sve što imamo, postavlja se ključno pitanje: šta je ono poslednje što bismo bili spremni da predamo? Da li je to nešto vidljivo i spoljašnje – odeća, nakit, kuća, burma, ili, pak, skriveno u nama? A ako pitanje okrenemo naopačke: šta bismo prvo odbacili od spoljašnjih manifestacija naše vere – natpise na majicama, religiozni nakit, tetovaže, simbole?

Apostol Pavle daje odgovor kada kaže Filipljanima: „Sve što mi beše dobitak, smatrah za gubitak radi Hrista.“ On, koji je po ljudskim merilima bio na vrhu verske lestvice, shvatio je da je sve to pleva u svetlosti Hristovog krsta. Njegov životni dobitak više nije bio u titulama, pravilima i samopravednosti, već u ličnoj zajednici sa Hristom.

Istu poruku čujemo i u rečima Jovana Krstitelja, koji verskoj eliti poručuje: „Donesite rod dostojan pokajanja.“ Nije dovoljno pokazivati spoljašnje forme pobožnosti, jer one, bez ploda unutrašnjeg preobražaja, ostaju prazne i osuđene na sagorevanje.

Naše društvo, prožeto potrošačkim mentalitetom, često nas vuče da veru pretvaramo u nešto što se kupuje, pokazuje i upoređuje. Kao da vrednost naše pobožnosti zavisi od broja „verskih predmeta“ koje posedujemo ili simbola koje nosimo. Ali sve to je pleva. Jedina pravednost koja ostaje i koja ima večnu težinu jeste Hristova pravednost.

Ona se ne meri brojem krstova na našim zidovima, niti veličinom naših projekata, već spremnošću da svoj život saobrazimo Njegovoj žrtvi.

Suština je u ovome: kada sve spoljašnje nestane, ono što ostaje jeste – da li smo u Hristu, i da li je Hristos u nama. To je poslednje što nikada ne možemo da damo, jer je to jedino što zaista imamo.