Kada je završeno prvobitno stvaranje, nastupilo je vreme da se krene u delo samoga Tvorca – da se od ovog sveta načini hram u kojem će Gospod obitavati. A mi, Njegova stvorena deca, bili smo pozvani da budemo sveštenici tog hrama, pravedni i ljubeći upravitelji nad svim što je stvoreno. Nisu tu trebali zidovi ni fizički oltari, već procvat svega ostalog stvorenja, tako da celokupna priroda postane mesto sveopšteg bogosluženja. Ali to se nije dogodilo. Mi smo, poput careva i sveštenika starih vremena, zauzvratili bogovima koji su nam bili po volji. Na bezbroj načina mi smo poštovali stvoreno, pa i sami sebe. Nismo drugačiji od Ahava koji se oženio Jezaveljom – zavodnicom. Bogovi moći i požude postali su naši bogovi, jer smo prevareni da poverujemo da se tako treba vladati, svaki čovek za sebe.
Od samog početka, darovan nam je predah da obnovimo nameru i usredsredimo se na Tvorca. Taj predah nazivamo Subota. Ali kada subota prođe, vreme je da se ponovo krene. Posle svakog predaha dobijamo priliku da nastavimo gradnju tog hramovnog carstva – da ispravno vladamo kao monarh i mistik, sveštenik i patrijarh, suveren i sluga. No to kretanje nije samostalno. Pozvani smo da zajedno idemo ka praznim grobovima, da zajedno odlazimo i zajedno objavljujemo. I naše bogosluženje i naš rad treba da izražavaju božansko jedinstvo Tvorca. Taj Tvorac je po slobodnoj volji postao stvorenje, i hvali i objavljuje pored nas. Prihvatiti Isusa i kao Brata i kao Gospoda znači poštovati Krst. Živeti dostojno Jevanđelja znači prepoznati da je Hristos umro, da je Hristos vaskrsao i da, do Njegovog konačnog povratka, živimo kao oni u kojima je Hristos već došao u Duhu da nas ispuni Sobom. Mi postajemo prisutni svetu kao jedno, jedinstveno svedočanstvo dobrote Tvorca.
Ipak, čovečanstvo se opet vraća svojim lažnim bogovima i zbog toga strada. Stradamo pod rukama onih koji nastoje da upravljaju stvorenjem i načine ga prijatnijim svojim željama. A mi se u tome nalazimo saučesnici. Još gore, mi sami hodimo za svojim požudama, ubeđeni da smo stekli neki oblik svetosti, a suviše često smo slepi za svedočanstvo Krsta. Ili smo jednostavno uplašeni. Naš strah od sila ovoga sveta navodi nas da zaustavimo svoje svedočenje Jevanđelja. Još nismo naučili šta je Pavle mislio kada je rekao: „Jer je za mene život Hristos, a smrt dobitak“ (Fil 1,21). Naše nepouzdano pamćenje dopustilo je da zaboravimo da smo već sada građani neba, i da je naša uloga kao dobrih građana da vršimo one službe koje su nam od početka date. Pozvani smo da budemo oni koji predvode u bogosluženju, koji grade Crkvu i koji upravljaju kao pravedni, milostivi i smireni vladari. I to ne sami, nego u jedinstvu sa Hristom.