Luka 15,8–10

„Ili, koja žena, kad ima deset drahmi, ako izgubi jednu drahmu, ne zapali svetiljku i ne pomete kuću i ne traži pažljivo dok ne nađe? I kad nađe, dozove drugarice i komšinice i kaže: ‘Radujte se sa mnom, jer nađoh drahmu koju bejah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim za jednog grešnika koji se kaje.”

1. Uvod: Bog kao tragač

U ovoj priči, Isus nam otkriva lice Boga koji traži. On nije Bog koji čeka odvojeno i hladno; On je Bog koji pali svetlost, metlom čisti, pretražuje sve uglove dok ne pronađe ono što mu pripada. Kao što kaže arhiepiskop Vilijam Templ, „Bog je onaj koji traži. Hrišćanstvo nije vera u čoveka koji traži Boga, nego u Boga koji traži čoveka.“

Upravo to čini suštinu anglikanskog shvatanja milosti: Bog prvi deluje. Ljudsko pokajanje je odgovor na Božju inicijativu.

2. Izgubljena drahma – vrednost svakog pojedinca

Drahma nije beznačajna. U vreme Isusa, to je mogla biti vrednost jednog dana rada. Ali u ovoj priči, ona je simbol nečega većeg – simbol osobe koja je izgubljena. Anglikanska teologija, naročito u knjizi „Thirty-Nine Articles“ (Član 17), naglašava da svako ljudsko biće, iako palo u greh, ima dostojanstvo, jer je stvoreno po Božjem liku.

N. T. Rajt, jedan od najpoznatijih savremenih anglikanskih teologa, piše:

„Bog ne vidi ljude kao ‘jednostavno masu grešnika’, već kao pojedince koji su izgubljeni i koje treba naći – kao ljude sa imenom, pričom i vrednošću.“

3. Svetlost i metla – simboli Crkve

Žena pali svetlost i čisti kuću. To možemo razumeti kao sliku Crkve u misiji. Anglikanska tradicija, kroz bogosluženje i sakramente, deluje kao svetlost u tami – pokazujući put, otkrivajući milost, vraćajući izgubljene u zajednicu. U tom smislu, priča podseća na ulogu Crkve kao instrumenta Božjeg traganja.

Majkl Ramzi, bivši Kenterberijski arhiepiskop, kaže:

„Crkva ne postoji radi same sebe, nego radi Hrista i radi sveta koji On želi da spase.“

4. Radost – eshatološka najava

Radost u nebu zbog jednog grešnika koji se kaje nije samo emocionalni izraz. To je eshatološka radost – najava carstva Božjeg gde će svi izgubljeni biti nađeni, a svi odbačeni prihvaćeni. To je slika obnovljene tvorevine.

U anglikanskoj evharistijskoj liturgiji, mi uvek ispovedamo da je „Hristos umro, Hristos je vaskrsao, Hristos će opet doći.“ Ova priča je mala priča u velikoj naraciji spasenja. Radost anđela je znak da se Božji plan ostvaruje – jedna po jedna duša.

5. Zaključak: Poziv na učešće u Božjoj misiji

Mi nismo pozvani samo da gledamo ovu priču sa strane, nego da u njoj učestvujemo. Pozvani smo da i sami palimo svetlost, tražimo izgubljene, i delimo radost. Kao što kaže Džon Stot, anglikanski teolog:

„Jevanđelje nije samo za slušanje, nego za deljenje. Milost nije samo za primanje, nego za davanje.“

 

Molitva:

Gospode, Ti koji tražiš izgubljene i raduješ se kad se grešnik kaje, učini nas učesnicima Tvoje misije. Daj nam svetlost Tvog Duha, čišćenje Tvoje blagodati, i radost Tvoje ljubavi, da bismo sa Tobom tražili, nalazili i slavili. Amin.