Religijsko bogatstvo Srbije danas čini složeni mozaik različitih hrišćanskih tradicija – od pravoslavlja kao većinske vere, preko katoličanstva, do brojnih protestantskih i neoprotestantskih zajednica koje su se u poslednjim decenijama sve aktivnije pojavile na našoj duhovnoj sceni. U tom raznolikom duhovnom pejzažu, neoprotestantske zajednice – poput pentekostalnih, harizmatskih i evanđeoskih crkava – često istupaju sa velikim žarom, energijom i jasnom porukom spasenja. Međutim, upravo taj intenzitet s kojim nastupaju, ponekad otvara i pitanja i nedoumice koje ne bi trebalo zanemariti.

 

Pre svega, valja priznati da mnoge od ovih zajednica svojim prisustvom ispunjavaju praznine koje tradicionalne crkve ponekad nisu uspevale da popune – bilo zbog birokratizacije, nedostatka bliskosti sa vernicima ili teškoća da odgovore na savremene potrebe čoveka. Neoprotestantske crkve često nude neposredno iskustvo Boga, zajedništvo i konkretan odgovor na egzistencijalna pitanja. Međutim, upravo u toj neposrednosti krije se i opasnost.

 

Emocionalna manipulacija i obećanja bez pokrića

 

Jedan od ozbiljnijih problema jeste skliznuće ka emocionalnoj manipulaciji. Vernicima se često nude instant rešenja za duhovne, psihičke i čak finansijske probleme – kroz molitvu, “proklamaciju”, “seme vere” ili donacije. Tvrdi se da Bog mora odgovoriti u skladu sa našom verom, što suštinski umanjuje Božiju slobodu i pretvara duhovnost u svojevrsnu trgovinu sa božanskim. To lako može dovesti do razočaranja, pa i duhovnog sloma kada očekivani “čudesni rezultati” izostanu.

 

Ekskluzivizam i prezir prema tradiciji

 

Zatim, prisutan je izrazit ekskluzivizam – često se implicira da su svi koji ne pripadaju konkretnoj zajednici “lažni hrišćani”, a naročito se oštro kritikuju tradicionalne crkve, naročito pravoslavna. Takav stav ne samo da stvara raskol među vernicima, već širi duh podele, netrpeljivosti i duhovne nadmenosti. Vernici se često pozivaju da “napuste religiju” da bi “stekli Hrista”, kao da duboka tradicija, liturgijska praksa i crkveno nasleđe nemaju nikakvu vrednost. Time se previđa činjenica da je vera više od osećanja i trenutne inspiracije – ona je i ukorenjena praksa, život zajednice i nasleđe svetih kroz vekove.

 

Neadekvatna teološka formacija i autoritarnost

 

U mnogim neoprotestantskim zajednicama, vođe imaju veliki uticaj i autoritet, a neretko su teološki nedovoljno obrazovani ili formirani. Karizma se stavlja ispred znanja, osećaj ispred razuma, a lična interpretacija iznad zajedničke duhovne mudrosti. To može dovesti do teoloških devijacija, pa i do manipulacije vernicima, posebno onima koji su u životnim krizama. U takvom ambijentu, kritičko razmišljanje se obeshrabruje, a svaka sumnja ili pitanje može biti protumačeno kao nedostatak vere.

 

Otvorenost da se čuje i druga strana

 

Ova kritika nije poziv na osudu, već na razboritost. Neoprotestantske zajednice mogu doprineti duhovnom preporodu, ali samo ako ne izgube iz vida širinu i dubinu hrišćanskog iskustva. Potrebno je više međuhrišćanskog dijaloga, više poštovanja prema tradiciji i više odgovornosti u duhovnom vođstvu. Autentična duhovnost ne meri se brojem obraćenih ni jačinom emocije na bogosluženju, već plodom života u istini, poniznosti i ljubavi.

 

+Petar