Reč leitourgia u klasičnoj Grčkoj doslovno znači „rad za narod“ (leitos – javni, narodni + ergon – delo, rad). U Atini i drugim gradovima, to je bio dobrovoljan doprinos građanina zajednici, posebno kod bogatijih članova društva. To su bile obaveze poput finansiranja javnih festivala, opremanja brodova, izgradnje javnih objekata ili organizovanja svečanosti u čast bogova.
Dakle, liturgija nije bila nešto pasivno ili privatno, već javna i delatna odgovornost, služba u korist celog društva. Čin ljubavi prema polis-u, zajednici. U rimskom kontekstu, ideja javne službe takođe je bila duboko ukorenjena u dužnosti građanina prema Republici i bogovima, kroz različite religijske i civilne obaveze.
Rana crkva preuzima reč leitourgia i ispunjava je novim, dubljim sadržajem. Umesto službe gradu ili imperatoru, hrišćanska liturgija postaje služba Bogu i svetu u svetlosti Hristovog vaskrsenja. Liturgija postaje najviši izraz vere zajednice, jer je:
• Služba Bogu – kroz hvalu, molitvu, blagoslov i prinošenje (Euharistija),
• Služba Crkve zajednici – kroz sabranje naroda Božijeg u jednom telu (zajedništvo),
• Služba svetu – jer se u liturgiji Crkva moli za čitav svet, donosi pred Boga radosti i patnje čovečanstva, i iz nje izlazi osnažena za misiju pravde i milosrđa.
Iako su kasnije razvijeni složeni obredi i rituali, važno je naglasiti da liturgija u crkvenom smislu nikada nije bila samo “predstava sveštenika”. To je delo celog naroda Božijeg, jer svi vernici učestvuju, slave, mole se, prinose i primaju. Liturgija je zajednički čin, telesni, duhovni i društveni.
Iz antičkog korena leitourgia crkva crpi važno uverenje: Bog se slavi kroz javnu, sabranu, zajedničku službu, koja nije samo simbol, već konkretna forma prisustva Božijeg Carstva na zemlji. Liturgija nije beg od sveta, već ulazak u najdublju stvarnost, iz koje crkva crpi snagu da služi svetu. Ona je poziv da, ujedinjeni, činimo ono što su antički građani činili za svoj grad – ali sada za slavu Božiju i za dobro celog čovečanstva.
Na osnovu antičkog značenja reči leitourgia i njenog hrišćanskog preobražaja, jasno je da i današnji vernici imaju liturgijsku dužnost da se bave socijalnim i političkim pitanjima. Liturgija nije samo čin bogosluženja u hramu, već poziv na aktivno služenje zajednici,kroz pravdu, solidarnost i milosrđe.
U antičkoj Grčkoj, liturgija je bila javni doprinos građana za dobrobit polis-a, a Crkva tu ideju proširuje na ceo svet kao zajednicu koja traži Božiju pravdu i mir. Hrišćanska liturgija nas ne udaljava od sveta, već nas šalje u njega, osnažene da činimo dobro i branimo dostojanstvo svakog čoveka. Zato vernici ne mogu da ostanu ravnodušni pred nepravdom, siromaštvom, nasiljem, političkom nepravdom ili korupcijom, jer je liturgija i „služba svetu“. Molitva i Euharistija nisu završetak, već početak delovanja, jer iz liturgije se rađa poziv na angažman.
Današnji hrišćanin je pozvan da bude svedok Carstva Božijeg i u društvenom prostoru kroz brigu za bližnje, zalaganje za mir, borbu za pravedne zakone i poštovanje dostojanstva svakog čoveka. Liturgija nas uči da vera nije pasivna ni individualna, već zajednička, delatna i društveno odgovorna.
Vernici su deo „naroda Božijeg“, koji u liturgiji ne samo da prima, već i prinosi i duhovno i društveno. Tako i danas, liturgijska dužnost znači: slaviti Boga i služiti čoveku, biti aktivni građanin koji iz vere crpi snagu da menja svet nabolje.