Uvod

Tvrdnja da je izvorni anglikanizam u svojoj suštini kalvinistički predstavlja čest stav u pojedinim protestantskim i akademskim krugovima. Ova tvrdnja obično se oslanja na činjenicu da su mnogi rani engleski reformatori bili pod uticajem Švajcarske reformacije, posebno dela žan Kalvina. Međutim, dublja analiza istorijskih izvora, liturgijskih dokumenata i teoloških stavova pokazuje da je anglikanizam razvijao sopstveni identitet, oslanjajući se na sintezu katoličke tradicije, protestantske reforme i razuma. U ovom eseju biće razmotreni glavni argumenti koji osporavaju poistovećivanje izvornog anglikanizma sa kalvinizmom.

 

1. Teološki pluralizam kao osnova anglikanske identifikacije

Za razliku od kalvinizma koji poseduje jasno definisan sistem teologije (npr. pet tačaka kalvinizma ili TULIP), anglikanizam od samog početka karakteriše teološki pluralizam. Osnovni izvori anglikanske doktrine oslanjaju se na tzv. “tri stuba” autoriteta: Sveto pismo, crkvenu tradiciju (posebno ranih sabora i otaca) i razum. Ovakav pristup omogućava veću otvorenost i raznolikost unutar anglikanske zajednice, što se značajno razlikuje od kalvinističkog insistiranja na sistematskoj doktrini.

 

2. Liturgijski kontinuitet sa katolicizmom

Kniga zajedničkih molitvi (Book of Common Prayer), koju je oblikovao Thomas Cranmer, pokazuje jasan kontinuitet sa predreformskom katoličkom liturgijom. Iako je došlo do pojednostavljenja i reformi, osnovna struktura bogoslužnja, naglasak na sakramentima i simboli liturgijskog života ostali su katolički po obliku i tonu. Kalvinisti, s druge strane, odbacuju liturgijski kontinuitet, naginjući ka jednostavnim, ikonoklastičkim oblicima bogoslužnja.

 

3. Sakramentalna teologija: više od simbolizma

Anglikanska euharistijska teologija, iako reformisana, ne svodi se na Anglikanska euharistijska teologija, iako reformisana, ne svodi se na \u010isto simboličko shvatanje. Za razliku od Kalvina, koji govori o Hristovom “duhovnom prisustvu”, anglikanska formulacija u mnogim verzijama liturgije sugeriše stvarno, premda tajanstveno prisustvo Hrista u sakramentu. Ova pozicija ostaje između rimokatoličkog realizma i protestantskog simbolizma, što pokazuje poseban identitet.

 

4. Apostolsko nasledstvo i episkopat

Jedan od najjačih argumenata protiv poistovećivanja anglikanizma s kalvinizmom jeste očuvanje apostolskog nasledstva i biskupske hijerarhije. Kalvinisti su odlučno odbacivali episkopat kao neapostolsku inovaciju, dok je Crkva Engleske zadržala kontinuitet sa istorijskim episkopatom i time zadržala katolički okvir crkvene strukture.

 

5. “Via media” kao svesna odluka

Tokom vladavine Elizabete I, anglikanizam se profilisao kao “via media” (srednji put) između rimokatoličke crkve i kontinentalne reformacije. Ova pozicija nije bila kompromis iz nužde, već svesna teološka i politička odluka da se izbegnu ekstremi i stvori inkluzivna crkva koja obuhvata široki spektar verovanja. Kalvinizam, naprotiv, ne priznaje takvu vrstu kompromisa i jasno iscrtava granice pravovernosti.

 

6. Trideset devet članova vere: teološka fleksibilnost

“Thirty-Nine Articles of Religion” (1571) predstavljaju osnovnu doktrinarnu izjavu anglikanske crkve. Iako pojedini članovi odražavaju protestantski duh, pa čak i pojedine kalvinističke formulacije, celokupan ton članaka ostaje dovoljno otvoren da u njemu nađu mesto i oni koji naginju ka luteranskoj, katoličkoj ili arminijanskoj interpretaciji. Ova fleksibilnost je nespojiva sa dogmatskom čvrstoćom kalvinizma.

 

Zaključak

Iako je kalvinizam imao značajan uticaj na ranu reformaciju u Engleskoj, pogotovo tokom vladavine Edvarda VI, tvrdnja da je izvorni anglikanizam suštinski kalvinistički ne odražava punu istorijsku i teološku složenost anglikanske tradicije. Anglikanizam je od svog formativnog perioda nastojao da izgradi identitet koji čuva kontinuitet s katoličkom crkvom, ali i prihvata razborite reforme, uz oslonac na razumu i slobodi savesti. Kao takav, on ostaje jedinstven izraz hrišćanske tradicije, nesvodiv na bilo koju pojedinačnu protestantsku doktrinu.