Sećam se jedne noći u detinjstvu. Bio sam sam u sobi, u tišini, a senke po zidu su mi izgledale kao da se pomeraju. Svakog puta kad bi vetar zalupio kapak na prozoru, srce bi mi poskočilo. U glavi sam stvarao priče — da je neko ispod kreveta, da nešto nadprirodno vreba iza zavese. Nije bilo nikakve opasnosti, ali ja sam već bio zarobljen. Ne od nekog bića, nego od straha.
Tek mnogo godina kasnije sam razumeo — taj strah nije govorio o stvarnosti, već o mom unutrašnjem stanju. Nije spoljni svet bio zastrašujuć, već moja uobrazilja, moja potreba za smislom u nesigurnosti.
„Strah je čoveka učinio onim što on nije. Strah ga je naterao da izmišlja bogove.“
Ova izjava, na prvi pogled provokativna, zapravo krije duboku istinu o ljudskoj psihi i duhovnoj potrebi. Strah je jedna od najstarijih i najosnovnijih čovekovih emocija. On je instinkt za preživljavanje, ali i sila koja izobličava unutrašnji lik čoveka kad njime ovlada.
Strah i čovekova duhovna istorija
Kada čovek živi u stalnom strahu — od smrti, od nepoznatog, od patnje, od gubitka — on počinje da kreira svet po meri tog straha. Takav čovek ne traži Boga Živoga, već božanstva koja bi smirila njegov nemir, idole koji obećavaju sigurnost, kontrolu, udobnost. Upravo je strah mnoge narode naveo da izmisle surova, osvetoljubiva božanstva koja treba „umiriti“ žrtvama.
Možda je baš to univerzalna priča čovečanstva: strah nas je često terao da stvorimo bogove koji više liče na naše demone nego na našeg Oca. Bogove koje treba umirivati, a ne upoznati. Bogove koji vladaju gromom, ratom i gladom, umesto Oca koji voli i strada za nas.
Ali strah nije temelj istinite vere. U Svetom Pismu stalno odjekuju reči: „Ne boj se!“ Bog nas ne poziva u zajednicu straha, već u ljubav i poverenje. Hristos nam nije došao kao simbol kazne, nego kao Logos, kao Reč koja oslobađa i leči. Kroz čitavu istoriju Božijeg otkrovenja, stalno odzvanja jedan poziv:
„Ne boj se.“
Avramu: Ne boj se, Avrame, ja sam štit tvoj.
Mojsiju: Ne bojte se, jer će Gospod ratovati za vas.
Isusu Navinu: Budi slobodan i hrabar.
Mariji: Ne boj se, Marijo, jer si našla milost u Boga.
I na kraju — Hristovim učenicima: Ne bojte se! Ja sam pobedio svet.
Strah je koren svakog bežanja od Boga. Strah da nismo dovoljni. Strah da smo ostavljeni. Strah da smo sami u ovom svetu. I zato čovečanstvo izmišlja bogove — ne da bi ih volelo, već da bi se zaštitilo od smislenog haosa.
Istiniti Bog ne rađa se iz straha, već iz ljubavi
Hrišćanska vera nas ne poziva na obožavanje iz straha, već na sjedinjenje iz ljubavi. Hristos nas ne poziva da Ga „smirujemo“ žrtvama, već da se s Njim sjedinimo u telu i duhu. Strah je za roba, ali mi nismo robovi — mi smo deca Božija.
Apostol Jovan nas podseća:
„U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje.“ (1. Jn. 4, 18)
Zato, braćo i sestre, vreme je da raskrstimo sa onim u sebi što strah podiže u oltar. Vreme je da prestanemo da obožavamo sopstvene nesigurnosti. Vreme je da poznamo Boga koji nas nije stvorio da se plašimo, već da volimo, da živimo, da se radujemo.
Ohrabrenje za kraj
Nemoj se bojati da živiš.
Nemoj se bojati da veruješ.
Nemoj se bojati da izgubiš kontrolu, jer ona nikad nije bila tvoja.
Bog, naš Otac, nije idol našeg straha, već lice naše nade.
Kao što reče apostol Pavle:
„Jer nam Bog ne dade duha straha, nego sile i ljubavi i celomudrenosti.“ (2. Tim. 1, 7)
Zato, podigni glavu. Uplašio si se — ali nisi po tome definisan.
Jer strah je čoveka učinio onim što nije.
A ljubav ga vraća u ono što jeste —ikona Božija, dete Neba.