Hrišćanska crkva je pozvana na misiju. Ali, ne može postojati misija bez poruke. A koja je naša poruka svetu? Nije to ideologija, nije sistem moralnih vrednosti, nije čak ni poziv na dobročinstvo – sve to može biti važno, ali nije suština. Suština naše poruke jeste krst. Srce poruke je neverovatna, skandalozna istina o Bogu koji nas voli toliko da nam je u Hristu, na krstu, predao samoga sebe.
Razmislimo o rečima apostola Pavla, koji u Poslanici Galatima kaže:
„O nerazumni Galati! Ko vas je opčinio, vas kojima je Isus Hristos pred očima bio naslikan kao raspeti?“ (Galatima 3,1)
Pavle nije Galatima predavao apstraktnu teologiju. On im je, rečima, oslikao Hrista kao da je bio pred njima – raspet, ponižen, ali upravo tako, proslavljen. Ni Galati nisu bili u Jerusalimu. Ni Pavle, koliko znamo, nije bio svedok Golgote. Ali, sila njegove propovedi dovodila je prošlost u sadašnjost. Krst je, kroz reč, postao prisutan, živ, delatan.
Isto to čini i Pričešće. U njemu ne pamtimo samo istoriju, nego je proživljavamo. Anamnesis – sveta reč sećanja – čini da se događaj Golgote ne ponovi, već da nas ponovo obuhvati. Reč i čin zajedno – vizuelno i verbalno – donose nam Hrista, raspetog, ali i vaskrslog.
Krst nije simbol koji se nosi oko vrata – on je poziv. Poziv da vidimo, da shvatimo, da kleknemo. Pavle je Galatima omogućio da u umu vide Hrista, da razumeju Njegovu žrtvu, da iz ruku raspetog Spasitelja prime dar koji se ne može zaraditi – dar večnog života. Dar koji je, kako reče apostol, „po blagodati, ne po delima – da se niko ne pohvali“ (Efescima 2,8–9).
Ali krst vređa. On je, kako Pavle kaže u Prvoj poslanici Korinćanima, „judejima sablazan, a neznabošcima ludost“ (1. Kor. 1,23). On skida naše maske i ruši iluziju da možemo sami sebe spasiti. On ne dozvoljava da se „šepurimo kao paunovi“, već nas svlači do gole istine: sve je od Boga. Kao što je primetio Vilijam Templ:
„Jedina stvar koju sam ja doprineo svom iskupljenju jeste greh od koga sam morao biti iskupljen.“
U tom smislu, Pavle je bio u žestokom sukobu sa onima koji su propovedali „obrezanje“ – što jeste simbol pokušaja spasenja putem zakona, putem dela, putem čoveka. Oni su želeli religiju bez skandala krsta, religiju koja ne izaziva otpor. Pavle je pak svesno izabrao progon – jer nije mogao da izabere ništa osim Hrista raspetog.
Ista dilema stoji i pred nama danas. Hoćemo li ljudima govoriti ono što žele da čuju – da su dobri, dovoljni sami po sebi, da je sve što im treba „malo više sebe“? Ili ćemo im, u ljubavi ali s hrabrošću, reći istinu: istinu o grehu, o krivici, o sudu… i o krstu koji sve to preobražava?
Možemo biti verni Bogu i odbačeni od ljudi, ili prihvaćeni od ljudi i neverni Bogu.
Kompromis ne postoji. Nemoguće je služiti dva gospodara. Kao što je Ditrih Bonhofer napisao:
„Kada Hristos pozove čoveka, On ga poziva da dođe i umre.“
Pred nama je jedna alternativa:
Ili se hvalimo sobom, ili se hvalimo krstom.
Krst nije samo mesto stradanja – on je mesto otkrovenja. Na njemu vidimo Boga kakav jeste, ali i sebe kakvi jesmo. I tu, u tom bolu i slavi, prestaje svaka naša hvalisavost. Jer sve što imamo, dobili smo. Sve što jesmo, preobraženo je kroz ljubav koja daje sebe.
Zaključak: Poziv na hvalu
Ako ti je Bog pokazao Hrista – raspetog, ali živog – onda si dobio najdragoceniji dar. Ne srami se tog dara. Ne umanjuj ga „prijatnom“ verzijom hrišćanstva koja nikoga ne vređa, ali nikoga ni ne spasava.
Hvali se krstom. Ponizi se pred njim. Ljubi Hrista raspetog. I u svetu punom laži, zbunjenosti i gladi za smislom – nosi poruku koja jeste sablazan, ali i jedina istina koja spasava.
„Neka bude daleko od mene da se čim drugim hvalim, osim krstom Gospoda našega Isusa Hrista.“
(Galatima 6,14)