Postoje trenuci kada Biblija koristi opipljive, opažljive slike da bi izrazila neizmerne stvarnosti. Na primer, Jeremija kupuje novi komad rublja, a Jahve koristi njegovo propadanje kao slikovit prikaz toga kako su Izrael i Juda napustili Gospoda. Jahve ih je privezao uz sebe kao što je rublje prilepljeno uz našu kožu. Ali ni ovo ne može istinski prikazati duboku bliskost koju Jahve želi da imamo s njim. Ipak, podstiče nas da dublje razmišljamo o toj bliskosti za koju nas je Gospod stvorio.
Još jedna analogija koju Biblija često koristi jeste slika putnika. Putnik koji se udaljava od Jahvea upada u loše društvo, gubi sve i u očaju se vraća Ocu. Drugi putnik, na putu za Jerihon, biva napadnut od razbojnika, ali mu pomaže neočekivani stranac. Dva saputnika zajedno ne prepoznaju da je „JA SAM“ među njima dok razgovaraju o raspeću i glasinama o vaskrsenju. Naše životno putovanje liči na ove priče. Lutali smo, vraćali se, bili napadani od strane pritisaka i predrasuda sveta oko nas, pitali se šta Gospod čini, a zatim stizali do novog razumevanja Njegovog prisustva. Ovaj ciklus se ponavlja tokom života, nadamo se sa manje dramatike nego pri našem prvom bekstvu od Oca.
Naš put, ili, u savremenom rečniku, naše „putovanje drumom“, obeleženo je različitim terenima i uslovima. Kako učimo da više verujemo, počinjemo da prepoznajemo da kamenit put zahteva veću opreznost, dok nam otvoreni auto-put omogućava brzo napredovanje. Ipak, iznenadno suženje i usporavanje rute pružaju nam priliku da uvidimo više detalja oko sebe, dok nas brza traka vodi bliže odredištu. Duž celog puta nalaze se opasnosti, a Gospod nam pruža „prepreke“ u obliku ograničenja brzine, koje predstavljaju ljubavnu meru naše slobode. Ono što uočavamo tokom ovog putovanja jeste da Gospod u svakom trenutku želi da ostanemo uz Njega. Promene u terenu nisu pretnje našem napretku, već podsećanja na potrebu poverenja. Takođe, nismo pozvani da čeznemo za onim što smo ostavili iza sebe, već da gledamo u sadašnjost s pažnjom na put pred nama. To znači da bolovi kroz koje prolazimo (one zaobilaznice i kamenite staze) nisu tu da nas zaustave i zarobe u tom trenutku. Oni su, naprotiv, pokazatelji puta napred, ali i unutra – ka srcu Oca. Kako mu se približavamo, Njegovo vođstvo postaje prirodnije za slediti, čak i kroz vijugave staze i prepreke života.