Sećam se jednog perioda kada sam se, iako okružen ljudima, osećao potpuno sam. Bio je to trenutak kada su se neke stvari u mom životu raspadale — planovi nisu išli kako sam zamislio, odnosi su bili zategnuti, a u meni se stvarao neki tihi nemir koji nisam znao da objasnim. Pokušavao sam sve da rešim sam, u tišini, misleći da je to znak snage. A onda me je prijatelj, bez mnogo reči, pozvao da dođem na veče molitve u malu zajednicu. Otišao sam, ne znajući ni šta da očekujem, možda čak i iz pristojnosti.
Tamo, među ljudima koje nisam ni poznavao, prvi put sam osetio da nisam sam. Niko me nije pitao „šta ti je“, niko nije pokušavao da me popravi. Samo su me prihvatili. Bili tu. Njihova prisutnost, tišina, zajednička molitva, sve je to bilo kao zavoj na nevidljivoj rani. Nisam morao da nosim sve sam. I to je promenilo sve.
Religija je prvi osećaj zajednice. Tvoj osećaj zajednice nastaje kroz zajedničko iskustvo sa drugima.
Ova rečenica me podseća da duhovnost nikada nije bila samo putovanje u osami. Od samih početaka, ljudi su se okupljali da zajedno traže smisao, da se mole, da pevaju, da ćute u nadi i strahu. Religija nije samo odnos između mene i Boga, već i odnos između mene i drugih. Jer kroz druge — kroz njihovu patnju, njihovu radost, njihovu veru — i moja vera postaje stvarna, opipljiva, živa.
Zajednica ne mora biti velika. Dovoljna je i jedna osoba koja nas vidi. Jedna ruka koja ostaje kada svi drugi odu. Jedan glas koji kaže: „I ja sam to prošao.“ Jer kad delimo život, on postaje podnošljiviji. I lepši.
Ako si danas umoran, izgubljen, bez snage — napravi prvi korak. Pronađi tu malu zajednicu, tu tišinu koju deliš s drugima. I ako si danas jak, čvrst — pogledaj oko sebe. Možda neko traži tvoje rame.
Zajednica nije savršena, ali je sveta. Jer u njoj se rađa ono što nas drži: ljubav, prisutnost, vera. U njoj nalazimo snagu koju sami nikada ne bismo mogli da nosimo.
+Petar