Primećujem kod sebe — i kod drugih — da najčešće u tekstu prihvatamo ono što nam je poznato i utešno, a lako zanemarujemo delove koji izazivaju, koji bockaju i teraju nas na preispitivanje. U tome smo, čini mi se, svi pomalo isti.
Prorok Jeremija je napisao: „Blagosloven je čovek koji se uzda u Gospoda… biće kao drvo posađeno kraj vode… ne boji se.“ (Jer 17,7.8) Koliko su samo ove reči umirujuće, poput toplog zagrljaja. Toliko puta sam ih sebi ponavljao kao molitvu. „Samo se uzdaj u Gospoda“, govorio sam sebi. I da, taj deo poruke mi je prijao. Ali onda me udario stih samo nekoliko redova iznad: „Proklet je čovek koji se uzda u čoveka i čije je telo njegova snaga.“ (Jer 17,5) Oh, koliko sam puta baš to uradio.
Jedna posebno bolna lekcija došla mi je dok sam radio humanitarni posao. Sa najboljom namerom, ali srcem koje je više računalo na sebe nego na Boga, postavio sam sebe kao onog koji će „doneti pomoć“, „biti rešenje“. I danas osećam tu blagu srčanu bol — ne kao osudu, već kao podsetnik. Podsetnik da sam ljudski i da imam još puno toga da učim o istinskom poverenju.
Pavle u poslanici Filipljanima nailazi na napetost između dve žene — Evodije i Sintihije. Obe su, po svemu sudeći, bile vredne sluge Hristove. Ipak, nešto je stalo između njih. Pavle im ne kaže samo „pomirite se“, već „slažite se u Gospodu.“ (Fil 4,2) Nije samo stvar dogovora, već usmeravanja uma. On poziva i druge da pomognu, ali onda dodaje onaj čuveni niz: „što je istinito, što je čestito, što je pravedno, što je čisto, što je ljubazno, što je na dobru glasu…“ (Fil 4,8)
Koliko puta sam i sam bio u iskušenju da uđem u sukob kada mi je unutrašnji svet bio u neredu? I koliko puta je dovoljno bilo da pogled podignem, da se setim šta je dostojno i dobro, pa da se mir vrati?
Isus je takođe prolazio kroz unutrašnje potrese. Jovan piše: „Sada je duša moja potresena. I šta da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa?“ (Jn 12,27) Ali onda Isus izgovara nešto što me svaki put dotakne: „Oče, proslavi ime svoje.“ Nema traženja izlaza, nema izbegavanja. Samo duboka želja da se u svemu proslavi Bog.
Kad god u sebi osetim nemir, nesigurnost ili potrebu da nešto „dokažem“ sopstvenom snagom, pokušavam da se vratim na ovo mesto: na nameru da svojim životom proslavim Njega, a ne sebe. To je, verujem, ono što je Jeremija imao na umu — ne samo da nećemo biti žedni kraj izvora Žive Vode, već da ćemo u Njemu naći mir koji nijedna naša snaga ne može dati.
Molitva:
Gospode, priznajem Ti — toliko puta sam se oslonio na sebe, na svoje snage, na svoje planove. Hteo sam da pomognem, da učinim dobro, ali sam zaboravljao da nisi Ti samo moj cilj, već i moj Put.
Nauči me da te tražim pre nego što krenem, da Ti se oslonim pre nego što se ponudim drugome. Neka moja snaga bude u Tvom miru, moj um u Tvojoj reči, a moja želja — da se u mom životu proslavi samo Tvoje Ime.
Kao drvo kraj vode, Gospode, želim da ostanem — ne zato što sam ja jak, već zato što si Ti blizu.
Amin.