MNOGE hrišćanske denominacije su organizovane tako da episkopi nadgledaju određeni broj sveštenika ili pastora, koji, zauzvrat, služe individualnim zajednicama (episkopi mogu imati i svoje sopstvene zajednice). Ovi episkopi su zaređeni – posvećeni putem prakse poznate kao polaganje ruku. Ostali episkopi okupljaju se oko kandidata i polažu ruke na tu osobu u molitvi i blagoslovu. Polaganje ruku ima i ulogu javne demonstracije dodeljivanja ovlašćenja kandidatu, a novi episkop postaje posvećen za svoju službu Bogu. Ova praksa posvećenja opisna je u Svetom pismu. Apostolska sukcesija odnosi se na lanac posvećenja episkopa koji seže unazad kroz istoriju. Pretpostavlja se da je svaki novi episkop posvećen od strane postojećeg episkopa, koji je i sam bio posvećen od drugog i tako dalje. Apostolska sukcesija je sekvenca ovih ređenja sve do svetog Petra, koji je bio apostol samog Isusa Hrista. Apostolska sukcesija je poznata i kao Istorijski episkopat.
SAVREMENA apostolska sukcesija ne predstavlja samo sekvencu osoba koje su obavljale najvišu funkciju u denominaciji (rimokatolički pape, anglikanski nadbiskupi u Kenterberiju, pravoslavni carigradski patrijarsi). Prethodni papa nije nužno bio onaj koji bi posvetio novog papu kao episkopa.
Na primer, papa Jovan Pavle I nije zaredio papu Jovana Pavla II za episkopa u Krakovu, Poljska, 1958.godine – već je to posvećenje izvršio Eugenius Baziak. Takođe, prethodni papa nije direktno postavio novog papu, jer se izbor pape vrši tek nakon smrti prethodnog pape. Siguran sam da je papa Jovan Pavle I poznavao kardinala Karola Vojtilu i verovatno se rukovao sa njim prilikom pozdrava, ali ti susreti nisu predstavljali zaređenje za episkopa. Zbog toga veze u lancu apostolske sukcesije prolaze kroz najviše crkvene odbore, ali se ne događaju sva posvećenja za episkopa tamo.
TEORETSKI, crkva bi mogla garantovani neprekidnu apostolsku sukcesiju jednostavnim usvajanjem prakse da samo postojeći episkopi mogu zaređivati nove episkope. Na taj način bi uvek bila sačuvana linija do svetog Petra. U praksi, međutim, to je teže postići. Apostolska sukcesija seže unazad 2000 godina, uključujući i neke mutne periode ljudske istorije. Nije dovoljno da čovek danas samo tvrdi: Uvek smo to radili na taj način. Potrebno je dokazati, ili barem pružiti istorijske dokaze, da su posvećenja izvršena ispravno i da lanac nije prekinut. Dokaz za to je spisak stvarnih posvećenja koja sežu sve do svetog Petra ili jedno od drugih apostola.
Pogledajmo reference iz Pisma. Ako uzmete rečnik i potražite reč ruke u Novom zavetu, pronaći ćete izbor stihova koji se odnose na polaganje ruku.
Dela 6,5.6: I svide se ova reč celom narodu, pa izabraše Stefana, čoveka čuna vere i Duha Svetog, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu prozelite iz Antiohije. Njih postaviše pred apostole, koji se pomoliše Bogu i položiše ruke na njih.
Dela 8,14-19: Apostoli koji su bili u Jerusalimu, čuvši da je Samarija primila reč Božju, poslaše im Petra i Jovana, koji siđoše i pomoliše se Bogu za njih da prime Duha Svetoga. Naime, još ni na jednog od njih ne beše sišao, nego su bili samo kršteni u ime Gospoda Isusa. Tada staviše ruke na njih, te primahu Duha Svetoga. Kad pak Simon vide da se polaganjem ruku dodeljuje Duh, donese im novaca govoreći: Dajte i meni tu vlast da primi Duha Svetoga svako na koga položim ruke.
Dela 9,12.17: I Savle u viđenju ugleda čoveka po imenu Ananija gde uđe i stavi ruke na njega – da progleda. Tada Ananija ode i uđe u kuću, te stavi ruke na njega i reče: Savle, brate, Gospdo Isus koji ti se javio na putu kojim si dolazio, poslao me je da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.
Dela 13,2.3: Kada su oni služili Gospodu i postili, Duh Sveti reče: Odvojite mi Varnavu i Savla za delo na koje sam ih pozvao. Tada postiše i pomolivši se Bogu položiše ruke na njih, pa ih otpustiše.
Dela 19,6: I kad je Pavle položio ruke na njih, siđe Sveti Duh na njih, pa govorahu jezicima i prorokovahu.
Dela 28,8: I dogodilo se da je Publijev otac ležao mučen groznicom i srdoboljom (dizenterija). Pavle uđe k njemu, pomoli se Bogu, položi ruke na njega i izleči ga.
1.Timoteju 4,14: Ne zanemari blagodatni dar koji je u tebi, koji ti je dat po proroštvima pošto su te prezviteri rukopoložili.
1.Timoteju 5,22: Ruke ne polaži brzo ni na koga i nemoj da učestvuješ u tuđim gresima; drži sebe čista.
2.Timoteju 1,5.6: Kad se setim nelicemerne vere koja je u tebi, koja se prvo uselila u tvoju baku Laoidu i tvoju majku Evniku, a uveren sam da je i u tebi. Zbog toga te podsećam da raspiriš Božji blagodatni dar, koji je u tebi kako sam položio svoje ruke na tebe.
Jevrejima 6,1.2: Stoga, ostavimo početnu nauku o Hristu, obratimo se savršenstvu, ne postavljajući opet temelj odvraćanjem od mrtvih dela i verom u Boga, naukom o krštenju, o polaganju ruku, o vaskrsenju mrtvih i večnom sudu.
SVETI DUH je uključen u pet od šest odlomaka Dela sa gornjeg spiska (Dela 28,8 uključuje isceljenje)
DVA od tri odlomka u Timotejevoj poslanici odnose se na duhovni dar. Iz ovih odlomaka bi trebalo da se vidi da crkve koje praktikuju apostolsku sukcesiju, a pri tome ne cene duhovne darove Svetog duha, možda trebaju da preispitaju šta rade.
DAVANjE autoriteta takođe je tema gornjih stihova, mada po mom čitanju, taj aspekt je sporedan u primanju Svetoga Duha. Imajte na umu da su Stefan u Delima 6,6 i Pavle u Delima 13,3 već bili ispunjeni Svetim Duhom; ovo polaganje ruku bilo je za njihovo otpremanje u službi.
ISTORIJSKI EPISKOPAT
IZ DELA, poglavlja 2 i 6 jasno je da su apostoli neko vreme bili jedina služba u Crkvi – nosioci Crkve. Lokalna potreba u crkvi u Jerusalimu dovela je do uspostavljanja đakonata. Da li je ovo trebalo da bude novi red u hrišćanskoj jerarhiji, ili jednostavno ured za brigu o onima kojima je pomoć potrebna, ostaje diskutabilno. Dovoljno je reći da je to bila služba koju su osnovali apostoli. Kako je Crkva rasla, a njen rad i svedoci širili i obuhvatali sve veću teritoriju, apostoli su bili prinuđeni da nađu način za pružanje pouke, vođstva i pastoralne nege.
Oni su odgovorili na ovu novu situaciju kada su odlučili da zarede starešine (prezvitere) u svakoj crkvi. Ova praksa ima svoje korene u Starom zavetu i apostolima je bila poznata iz njihovog ličnog iskustva sa judaizmom. Izraz starešina se dugo koristio u sinagogama da označi one koji imaju nadzor nad ljudima i uređivanjem bogosluženja. Nije iznenađujuće da bi obrazovani Jevrejin nazvao ove hrišćanske službenike starešinama. Ali ova služba starešina, ili prezvitera, nosila je još jednu titulu u ranoj Crkvi – episkopa (nadzornika ili nadređenog). To je bio termin poznat mnogobošcima grčkog porekla; titula izabrana i korišćena od strane ranih nejevrejskim crkava za onoga ko je bio postavljen nad njima kao učitelj i upravitelj. Dakle, u Novom zavetu imamo dva naziva za istu službu (Filipljanima 1,1; Dela 20,28: Tit 1,7).
IAKO iz Svetog pisma jasno proizlazi da su apostoli osnovali i đakonsku i prezvitersku službu, nema dokaza da su episkopsku službu uspostavili kao predak različit i nadređen službi prezviteru. Stihovi u 1. Timoteju 3,1-10 jasno pokazuju dve vrste službi ili dva jerarhijska reda: episkopi, čije su kvalifikacije navedene u 9 i 10 stihu, i đakoni. Ovu dvostruku jerarhiju potvrđuje Filipljanima 1,1, gde apostol Pavle piše: Svetima u Hristu Isusu koji su u Filipima, sa episkopima i đakonima.
DANAŠNjI položaj i mesto episkopa značajno se razlikuju od jednostavnosti iz Novog zaveta. Razmatrajući uspon monarhijskog episkopata, moramo zapaziti mnogobrojnost episkopa u ranoj Crkvi. Dela 14,23; 20,28; i Filipljanima 1,1 jasno ukazuju na to da je upravljanje crkvom od strane više episkopa bilo uobičajeno. Njihove glavne dužnosti bile su dvostruke: sprovođenje svetog bogosluženja i održavanje hrišćanskog zajedništva.
PREZVITER – episkop služio je kao veza između široko raštrkanih crkava, razmenjujući pozdrave i održavajući prepisku živom. Takođe je govorio i pitao u ime svoje crkve. Kao glasnogovornik, on se stalno uspinjao i postajao lično poznat van granica svoje lokalne crkve. Proces je nesumnjivo bio postepen, naglasivši ličnost i ugled određenog čoveka u crkvi. Vremenom se na neke starešine počelo gledani kao na episkope, koji su se zbog prirode svojih darova izdigli nad ostalima, koji su zadržali titulu prezvitera. Čini se da istorija jasno pokazuje da je već sredinom drugog veka svaka crkva ili organizovana hrišćanska zajednica imala tri sveštenička reda: svog episkopa, prezvitera i đakona. U ovom pogledu, ne mogu postojati dva različita tumačenja.
JASNO je da su se rani misionarski napori Crkve koncentrisali na veće gradove. Jednom kada su u gušće su u gušće naseljenim oblastima uspostavljene crkve, izvršen je dalji misionarski rad u okolnim seoskim oblastima. U ranim danima ovi udaljeni okruzi gledali su prema gradu, tražeći one koji ih mogu poučiti ili dalje uputiti u svoju novopronađenu veru. Na ovaj način nastajali su prototipi moderne visoko organizovane eparhije, a gradski episkop je nesumnjivo igrao važnu ulogu kao ključna figura među crkvama koje su činile zajednicu. Tamo gde je u svojoj lokalnoj crkvi uživao određeni ugled kao viši prezviter – episkop, taj položaj je nesumnjivo bio uvećan kada je bio prepoznat kao otac zajednice u Bogu. Ono što je počelo kao jednostavan, primitivni episkopa, tokom godina se razvilo u pravu hijerarhiju. Faze ovog procesa su povezane sa imenima Ignjatija, Irineja i Kiprijana.
Ignjatije Antiohijski (33-107 n.e.) video je vrednost episkopata u tome što je Crkvi davao vidljivo središte jedinstva i štit protiv greške i jeresi, posebno kada apostoli više nisu bili prisutni.
Irinej Lionski (130-200 n.e.) imao je isti pogled kao Ignjatije, ali je otišao korak dalje. U episkopatu je video nasleđe iz apostolskih dana, pružajući očuvanje istine, kao i izvor ispravnog učenja. Irinej je dodatno naglasio potrebu da se uvažavaju, kao bi se osiguralo da poseduju apostolsku doktrinu, koju je, prema njegovom mišljenju, episkopat sačuvao.
Kiprijan iz Kartagine (umro 358.godine n.e.) doveo je ovaj trend do svog logičnog zaključka. On je smatrao da su episkopi u toj slušni, apsolutni Hristovi namesnici u duhovnim stvarima. Jeronim, u svom komentaru Titu 1,5. kaže sledeće: Kako je Kiprijan bio veliki čovek u pogledu apsolutne nadmoćnosti episkopata u univerzalnoj Crkvi, takve položaje su zauzeli drugi episkopi, a Crkva ih je odobravala. Tako je zapečaćena moć koja i dalje čvrsto stoji, a struktura episkopskog prvenstva postala je potpun. Do današnjeg dana, u rimskoj Crkvi i nekim delovima anglikanske zajednice kiprijanski pogled na episkopat gotovo je potpuno dominantan.
Iz tog razloga, želim da jasno istaknem svoj stav i praksu koja predstavlja povratak izvornom, jednostavnom episkopatu iz drugog veka – periodu neposredno nakon smrti apostola, drugim rečima, demokratskom episkopatu.
NAŠA POZICIJA
EPISKOPAT nije nastao iz apostolskog reda lokalizacijom, već uzdizanjem prezvitera; titula koju je prvobitno bila zajednička svima, dugo se pripisivala poglavaru među njima.
VERUJEM da je ovaj istorijski episkopat naša vrednost, koja pruža vezu sa slavnom prošlošću, a ujedno i vođstvo i usmerenje koja su nam potrebna za današnja vremena.
Episkopalna anglikanska zajednica poseduje važeću apostolsku sukcesiju koja potiče od Jermenske katoličke crkve, Sirijske pravoslavne crkve, Rimokatoličke crkve i Crkve Engleske (kao i Reformisane episkopalne crkve u Sjedinjenim Američkim Državama). Ove linije su bile u okviru jurisdikcija koje su se 1897. godine ujedinile radi uspostavljanja Slobodne protestantske episkopalne crkve, danas poznate i po imenu Slobodna episkopalna zajednica.
PODRŽAVAJUĆI istorijski episkopat izjavljujemo da je Sveto pismo osnov vere i praske i zauzimamo stav da istinska apostolska sukcesija ležu u nastavljanju apostolske doktrine i učenja. Nigde u Novom zavetu ne može se videti da je Gospod Isus Hristos, Sveti Duh, odredio bilo kakav određeni oblik upravljanja crkvom. Monoepiskopat se može pronaći u Novom zavetu ali ne kao Božanska ustanova.
VOĐENI praksom novozavetne crkve, služba prezvitera kao primus inter pares nije red nasleđa apostolata i održava paritet crkve u prezviterstvu.
VREDNOST EPISKOPATA
IAKO ne možemo da kažemo da je episkopalno uređenje od suštinske važnosti za samo postojanje crkve, verujemo da postojanje episkopata predstavlja prednost za crkvu i život u njoj. Episkopat oslobođen od tvrdnji o hijerarhijskom prestižu i neosramoćen raznim oblicima klerikalizma, poštovan je od strane Episkopalne anglikanske zajednice u Srbiji kao nasleđe iz prošlosti od proverene vrednosti i kao služba koja čuva kontinuitet i red. Može se reći da onu istorijsku vrednost koju ima za druge zajednice, ima i za našu, takođe.
ŠTA TO ZNAČI?
STAV o episkopatu navodi na postavljanje važnog pitanja: Koja je prava priroda i suština zaređenja za neku službu u hrišćanskoj crkvi? Namera može imati veliki uticaj na prirodu i rad koji se obavlja kroz vršenje određene službe. Ovo se posebno odnosi na episkopalnu službu. Ako episkopska služba nije superiorna u odnosu na prezvitersku, zašto je episkop posvećen na svečan način polaganjem ruku? Odgovor treba pronaći u razmatranju osnovnih principa zasnovanih na Reči Božjoj.
1-Nijedna moć, osim one od Svetoga Duha, ne može napraviti od nekog Hristovog ambasadora. Tu čast niko ne može prisvojiti za sebe, nego da Bog poziva u tu službu.
2-Izbor od vernih u Hristu, jednog među svojim mnoštvom, da bude njihov učitelj, vladar, pastir i vodič u duhovnim stvarima, daje onom ko je izabran pravo da vrši službu među njima; to je njihovo priznanje Božjeg poziva na ovo veliko delo.
3-Zaređenje, odnosno polaganje ruku sa molitvom, onome ko je odabran za vršenje službe i rad u crkvi, predstavlja svečanu potvrdu i odobrenje od onih koji imaju ovlašćenje u crkvi za čin izbora u određeni crkveni red: spoljašnja oznaka i pečat njegovog prijama u službu. Odabiri i zaređenje su delovi jedne iste celine: jedno dopunjuje drugo.
4-Pri rukopoloženju, milost ne dolazi od dela koje se vrši. Ono ne pruža duhovne darove ili moći, oni mogu da dođu jedino od Boga.
ZAREĐENjE tada daje ovlašćenje isključivo za vršenje određene službe u crkvi, kao svečanu potvrdu i odobrenje, koje se izražava vidljivom oznakom i pečatom od strane onih koji već poseduju ovlašćenje za izbor i delovanje, uz saglasnost celokupne hrišćanske zajednice.
DA ZAKLjUČIMO, episkopalno uređenje kojeg se pridržavamo nije božansko pravo ili direktna apostolska institucija, već predstavlja primitivan oblik episkopata, razvoj prakse i običaja apostola. To je episkopat Polikarta i Ignjatija, a ne Ireneja i Kiprijana, koji je gotovo univerzalno prisutan u crkvama drugog veka. Ovaj episkopat predstavlja vezu i središte jedinstva, ali ne tvrdi da u sebi sadrži jedini božanski red Hristove crkve. To je oblik uređenja koji, ograničen i kontrolisan mudrim zaštitnim merama, zadivljujuće je podesan da služi promovisanju dobrobiti cele vidljive Hristove crkve.