Nekada davno, jedan monah je uvek sa sobom nosio ogledalo.
Jedan sveštenik ga je posmatrao i u sebi osuđivao:
„Mora da je ovaj čovek opsednut svojim izgledom.
Stalno gleda sebe — a ne shvata da je pravo lice unutra.”
Želeći da ga razobliči, prišao mu je i upitao:
„Zašto uvek nosiš to ogledalo?”
Monah je tiho izvadio ogledalo,
uperio ga ka njemu i rekao:
„Kada dođu teška vremena,
kada sam u sumnji ili muci,
pogledam u ovo ogledalo.
I ono mi pokaže —
i uzrok mojih problema,
i rešenje koje tražim.”
Pouka:
Ponekad je dovoljno da se iskreno zagledamo u sebe.
Odgovori koje tražimo retko se nalaze u drugima —
najčešće su već u nama.
Razmišljanje:
Koliko često se zagledamo u sopstveno „ogledalo“?
I kada to učinimo — da li vidimo krivca, spasitelja… ili istinu?