Njegova ljubav dotiče svakoga, svuda, uvek.
Postoji tiha, ali moćna istina koja provejava kroz celo Jevanđelje:
Isus nije došao samo po „svoje“.
Nije došao samo po jake, sigurne, ispravne ili religiozne.
Došao je — i dolazi — po sve.
Po onoga koji veruje i onoga koji više ne zna kako da veruje.
Po onoga koji se svakodnevno moli i onoga kome su reči presahle.
Po izgubljenog, uplašenog, umornog, po onoga koji misli da je predaleko otišao.
Njegova ljubav ne poznaje granice.
Ona ulazi kroz zatvorena vrata. Zadržava se pored bolničkog kreveta. Prisutna je u tišini sobe. Prati te kroz gužvu dana.
I što je najčudesnije:
I kada ne znaš kako da Ga nazoveš — On je već s tobom.
Ne čeka da budeš siguran. Ne traži da poznaješ teologiju. Samo dolazi. Tiho. Sa prisustvom koje leči.
U anglikanskoj duhovnosti to zovemo sakramentalni pogled na svet — verovanje da je Bog prisutan i deluje u svemu: u svetlu sveće, u tišini molitve, u lomljenju hleba, u običnom trenutku. Ljubav nije ograničena zidovima hrama — ona jeste sam hram.
Zato, ne moraš imati savršene reči.
Ne moraš imati savršenu veru.
Dovoljno je srce koje se nada… i Bog će već biti tu.
Jer Isus nije došao da spase samo neke. On je došao da spase i tebe.
Baš tu gde si — sada.
❤