Postoje trenuci u životu kada nas srce pritisne kao kamen. U tim časovima, čini se da je jedini način da ostanemo celi — da ništa ne predamo. Ni deo srca, ni zrnce milosti, ni oproštaj. U nama progovori Kain: čovek koji se uzda u svoje ruke, u plod svog znoja, u silu koja izlazi iz njega samog. I tako, u strahu da ne budemo slabi, mi postajemo zarobljenici sopstvene tvrdoće.
U svetim stranicama Pisma, pred licem moćnoga cara, stoje trojica — Hananija, Misail i Azarija. Ne podižu glas, ne brane se veštom rečju. Njihovo oružje je ćutanje ispunjeno verom. Isto tako, u pustinjskoj tišini, sam Isus ne ulazi u prepirku, ne želi dokazivanje. Njegov odgovor je mir. Njihova snaga nije u prkosu, već u poverenju. Ne u odmazdi, već u predaji. Ne u kontrolisanju, već u prepuštanju.
Psihološki, ta predaja nije poraz. To je sloboda od iluzije da sve moramo držati u rukama. Uskratiti oproštaj znači zadržati kontrolu — bar prividnu. Ali ta iluzija je skupa. Kako je to jednom mudro rekao Rejmond Redington u Crnoj listi:
„Veliki deo onoga što ljudi nazivaju odmazdom nije ništa više od tuge koja se maskirala u bes.“
I tako, iz straha da ne pokažemo tugu, oblačimo oklop besa. A unutra — sve slabiji.
Opraštanje nije čin zaborava, niti oblik slabosti. Ono je dubok, gotovo mističan gest u kojem čovek kaže: „Ne moram ja da vodim ovu bitku.“ Redington ponovo dopunjuje tu misao:
„Neke bitke ne dobiješ tako što ih pobediš, već tako što odlučiš da ih ne vodiš.“
To nije beg. To je hrabrost. To je zrelost.
Zadržavajući oproštaj, mi se povezujemo sa onim što je u nama najranjivije: sa strahom da ćemo ponovo biti povređeni, poniženi, zaboravljeni. Ali, otpustiti — to je čin vere. Vere da postoji Poredak iznad nas, da ne moramo sve znati, niti sve ispraviti. Vere da je neko drugi već vodio najveću bitku — i pobedio.
Tako oproštaj postaje vrata. Ne vrata za drugog, već za nas same — vrata u prostor gde ne vlada ogorčenost, već mir. Gde ne moramo više nositi težinu mača, već možemo konačno da se odmorimo, pod senkom Ljubavi koja vodi sve bitke.