PO SVETOM pismu, jedna od glavnih osobina Božijih jeste Njegova apsolutna vernost. Ovo se osobina kod čoveka, takođe, smatra jednim od plodova Svetoga Duha (Gal.5,22).

Biti veran znači biti potpuno u skladu sa svojom reči, biti do kraja odan svome opredeljenju, biti do kraj apostojan i nepokolebljiv u vlastitom zvanju i prizivu. To, takođe, znači ostati sluga ponizni, u istini i ljubavi, bez obzira na uslove, ili posledice. Biti veran znači biti hrabar i biti i činiti ono što čovek mora da bud ei da čini voljom Božijom, bez obzira na bilo kakvo odbijanje drugih i uprkos svakom nepriznavanju i nipodaštavanju.

Sam Gospod je savršeni veran. On je dao obećanja, objavite zavete, držeći svoju reč bez obzira na to šta čovek čini. Kad su ljudi prevrtljivi i neverni, Bog ostaje veran (videti Jeremija 3; Jezekilj 16); jer Gospod se zakleo i neć ese pokajati (Psalam 110,4; Jevrejima 7,21).

…ako li se odreknemo, i On će se nas odreći; ako li iznevjerimo, On ostaje vjeran – jer se ne može samog sebe odreći (2. Timoteju 2,12.13).

Hristos je veran svome Ocu i svojim stvorenjima sve do kraja.  On se ne koleba u svome zadatku, već izvršava sve što mu je Bog Otac dao da uradi (videti Jovan 17,4). Po knjizi Otkrivenja, ime Isusa Hrista, Reči Božije, je Vjerni i Istiniti.  Njega je sv.Jovan nazvao vernim svedokom (Otkrivenje 19,11, 1,5).

Duhovna ličnost je ona koja je verna svome zdravlju, ispunjavajući svaku valjanu odluku i strpljivo dajući ploda s darovima i talentima koje joj je Bog podario. Duhovna osoba je verna u svakoj maloj stvari – u svakoj misli, svakoj reči, svakom delu – po mjeri vjere kako mu je Bog udijelio (Rimljanima 12,3), po mjeri dara Hristova koji se dade svakome (Efescima 4,7). Takva vernost je glavno učenje u Hristovoj paraboli o talentima. Ko se odano i bez straha razvija i uzrasta sa onim što je Gospod omogućio jeste onaj koji čuje glas Gospodara.

Dobro, slugo dobri i verni, u malome si bio veran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega (Matej 25,21)

Glavni neprijatelji vernosti Bogu i čoveku jesu: gordost, pohlepa, kukavičluk, zavist i odbijanje osobe da smerno služi tamo gde je, u uslovima i s darovima koje je Bog omogućio. Nevera se rađa tamo gde čovek misli o sebi više nego što valja misliti (Rimljanima 12,39), gde se plaši da ne može sa onim što je Bog dao, zavidi svojim bližnjima na bogatstvu i darovima, i seli se s mesta na mesto tražeći zadovoljstvo i ispunjavajući se stvarima ovoga sveta.

Vernost se odlikuje postojanošću tela i duše; potpunim odbijanjem čoveka da se pomeri ili bude pomeren radi nekog nedostojnog razloga; krajnjomo posvećenošću onome što je Bog dao čoveku da radi, s verom, blagodaću i snagom koju Bog daje da se to uradi.

Jedini način da pronađemo radost, mudrost i smirenje jeste da budemo verni sopstvenoj jedinstvenosti, znajući da svaka ličnost ima svoj vlastiti lični život i priziv od Boga, kakav niko drugi nema; svoj lični zadatak, koji niko drugi ne može da obavi.  Duhovna osoba razvija svoj život u vernosti, bez zavisti ili straha, i tako ispunjava i postaje ono što joj je Bog namenio u osvit stvaranja.