Religija je veoma važan aspekt čovekovog života. Bio on / ona deklarisani vernik ili ne, nesumnjivo je da je religija ostavila i još uvek determiniše dominantne sfere čoveka kao bića. Univerzalni moralni kompas svih društava danas je upravo sistem normi koji je duboko ukorenjen u religiji, zatim kultura (u najširem smislu reči), umetnost, književnost, takođe su svoje temelje prepoznali u religiji. Pravni sistemi takođe. Šta je drugo „dobri običaj“ ili „ljudsko dostojanstvo“ , „javni poredak“ , „javni moral“ koje gotovo svi pozitivno – pravni sistemi prepoznaju i kodifikuju, nego kategorije koje su još pre mnogo vekova bile domen religije.

Nauka je, mislim da će se tu složiti današnji čitalac, od velike i neprocenljive važnosti za čoveka. Medicina, biologija, matematika, fizika, psihologija, pravna nauka, istorija, ekonomija itd. su primeri za koje ne treba biti stručnjak i prepoznati vrednost i primenu.

Kroz istoriju čovečanstva ove dve discipline su imale kako zajednički, tako i zaseban put, susrećući se nekada u saradnji a nekada u konfliktu. Danas je još uvek aktuelan odnos između religije i nauke. Ne govorim ovde o hladnim ozbiljnim glavama i predstavnicima obe discipline, teolozima i naučnicima (u užem smislu) koji ne vide mesta sukobu, niti se trude da ga kreiraju, već je moje pisanje pre svega orijentisano na nasumičnog čitaoca koji je pod uticajem malobrojnih, ali veoma agresivnih i glasnih „pionira pokreta“ ili „boraca za istinu“ (bila ona „naučna“ ili „teološka“).

Koliko li smo puta čuli izjave „Ja sam čovek od nauke, ne verujem u Boga“, ili „Ja sam vernik, mani me nauke, koja se stalno predomišlja“, ili one radikalnije „Kako obrazovan čovek može biti vernik“ i „Vera mi zabranjuje da ukažem poverenje nauci“.

Ovakvi stavovi naneli su mnogo štete upravo domenima svojih „boraca“ i napravili veliku kolateralnu štetu javnosti.

Prvo da razvrstamo stvari, u cilju boljeg razumevanja: Religija je praktikovanje vere, teologija je proučavanje iste, a nauka je disciplina koja se odnosi na takav korpus znanja koji se može racionalno objasniti i pouzdano primeniti. Dakle, već na prvi pogled je jasno da nema konflikta između religije i nauke, jer je predmet i domen prvo različit, a to dallje diktira i adekvatan metod. Takođe, jasno je i da se one susreću, i to veoma često. Ali upravo kada se sretnu, onda se javljaju pitanja kao što sam naveo u naslovu teksta. Lično, smatram da je danas, u eri informacija i dostupnosti mnogih dela iz obe sfere, suvišno i banalno, a još više je iracionalno suprotstavljati ih. Albert  Ajnštajn je rekao „Nauka bez religije je šepava, a religija bez nauke slepa“.

Za pažljivog proučavaoca se vidi da je harmonija a ne sukob temeljni odnos religije, teologije i nauke. Pa zar upravo religija ne proglašava ljudski život neprikosnovenim, bratstvo među ljudima i jednakost? Da li je upravo to ono što je Univerzalna deklaracija o pravima čoveka govori, kao i Povelja UN iz 1948. godine? Nije li moralni korpus i vrednosti koje čine danas dobrog i uzornog građanina isti onaj koji zahteva religija mnogo pre konstituisanja civilnog društva? Nije li religija bazirana na istorili? Pa cela Biblija govori, pored ostalog, o događajima koji su se odigrali u istoriji. Takođe, koja se religija suprotstavlja medicini i Hipokratovoj zakletvi? Koja religija negira zakone fizike i hemije? Nije li upravo veliki doprinos nauke napredak čovečanstva i znanja? Nije li nam, pak dužnost koristiti razum na dobrobit svojih bližnjih i na sopstvenu dobrobit, kako nas uči i religija? Nisu li prvi univerziteti nastali u okviru crkvenih institucija?

Navešću jedan primer. U Bibliji, tačnije u Starom Zavetu spominju se mnogi narodi starog sveta kojih danas više nema. Primer za to su Asirci i Hetiti. Dugo vremena se smatralo od strane „učenih krugova“ kao je to izmišljotina i da je to samo naracija. Međutim, razvojem arheologije pronađeni su upravo ostaci baš ovih civilizacija. Svaki student prava zna da je Hetitski zakonik jedan od najstarijih zakonika u istoriji čovečanstva. To je danas samorazumljivo pravnoj nauci.

Koliko je samo Aristotel doprineo razvoju savremene misli. „Otac logike“ je našao svoju primenu podjednako u nauci i u teologiji.

Biblijska arheologija je dobar primer harmonije.

Kako se nauka bavi činjenicama, to ovde ne zalazim iscrpno u tvrdnje te vrste, zato što držim da su poznate čitaocu. Ali bih napravio samo jedan osvrt šta, o danas naučnim istinama, piše u Bibliji:

U Isaiji 40:22 imamo jasnu tvrdnju da je Zemlja okrugla, u Jeremiji 33:22 da postoji bezbroj zvezda, u Knjizi o Jovu 28.25 da zrak ima težinu, a  u Poslanici Jevrejima 11:3 da se tvorevina sastoji od nevidljivih elemenata (u nauci atomi). Ima još mnogo primera, ali ne želim da previše dodajem redove ovom tekstu.

Nauka se bavi uzročno-posledičnim odnosima. Sledeći taj model, primenom logike u užem smislu (dakle, discipline, a ne samo izraza), dolazimo do arhe-uzroka, odnosno pra-uzroka. Protivurečno je i neuskladivo sa naučnim principima pozivati se na uzrok – posledicu i uzročno-posledičnu vezu, a onda utvrditi da je na početku bio haos ili svemir bez uzroka, koji je iznedrio spontano ili praskom, dakle bezuzročno  harmoniju. Ili da je sve uzročno povezano, ali ne i materija, jer ona nema uzrok. To je paradoksalno i ne može biti naučno. Ali danas ozbiljni naučnici ne iznose takve tvrdnje.

Zaključujem da nema niti može biti sukoba između religije i nauke, obe imaju svoje domene koji se sreću i kada se sretnu trebalo bi da se oslanjaju jedna na drugu a ne da se sukobljavaju, najčešće zbog različitog rečnika, jer to ima široke posledice. Razum nije nešto odvratno, pa samim tim ni plodovi razuma, kao što je nauka. Sa druge strane, sam predmet nauke je ono što razum može spoznati. Nauka kada počne da se bavi stvarima izvan svog domena, prestaje biti nauka. I religija i nauka imaju misiju poboljšanja čovečanstva i čoveka kao pojedinca. U toj su misiji na istoj strani.

 

Vlč. Zoran Minić