Četrnaesta nedelja nakon Svete Trojice

„I jedan … okrenuo se nazad … zahvalivši mu se“

Bog je ekstravagantan svojim milosrđem; mi smo škrti sa svojom zahvalnošću. Bilo je deset „koji su podigli glas i rekli: Isuse, Učitelju, smiluj nam se“. Ali samo „jedan od njih kada je video da je izlečen, okrenuo se nazad i u glas proslavio Boga i pao mu licem kraj nogu, zahvalivši mu se; i on je bio Samarićanin “. Ukratko, ima mnogo onih koji vape za milošću, ali malo njih se vraća da zahvali.

 

Zahvaliti se je više od lepog ponašanja; to je čin priznanja milosti i slobode koju smo dobili i primili i čin poštovanja davaoca milosti slobodno i vrhunski. Nema sumnje da imamo dobar razlog da vapimo za milosrđem poput deset gubavaca, ali ipak Božja milost nije data samo zato da bismo je uzeli i pobegli. Vraćajući se i zahvaljujući bićemo spaseni jer tada ulazimo u pokrete Božje ljubavi: izlazak i povratak Sina Ocu u vezi Svetog Duha. Ulazimo upravo u zahvlnost Sina Ocu i to je veća milost svih Božijih milosrđa prema nama.

To je poenta ove jevanđeljske priče i signalna nota svih naših liturgija – „Gospode, pomiluj nas“. Naša „žrtva hvale i zahvalnosti“ nastaje samo iz dužnog osećaja za sve Božje milosrđe. A ako bismo mislili da su postupci jednog Samarićanina pomalo ekstravagantni, onda moramo samo na trenutak razmisliti o ekstravagancijama na koje nas naša liturgija redovno poziva.

 

Jer ovde trostrukim intenzitetom vapimo za milosrđem: „Gospode, pomiluj nas; Hriste, pomiluj nas; Gospode, pomiluj nas ”. Ovde se podsećamo na „velike beneficije koje smo primili“ u Božjim rukama. Ovde smo pozvani da se okrenemo i proslavimo Ga glasno, da dođemo pred Njegovo prisustvo sa zahvalnošću, da padnemo, ako ne na naša lica, onda bar na kolena. Ovde mu zahvaljujemo „za svu Njegovu dobrotu i ljubav prema nama i celom čovečanstvu … za naše stvaranje, očuvanje i sve blagoslove ovog života, ali pre svega za Njegovu neprocenljivu ljubav u iskupljenju sveta kroz Gospoda Isusa Hrista, za sredstva milosti i nadu u slavu ”. Ovde blagosiljamo Onoga koji nas je blagoslovio da možemo učiniti našu evharistiju – našu žrtvu hvale i zahvalnosti – u „punoj, savršenoj i dovoljnoj žrtvi“ Sinova zahvalnost Ocu. Ovde imamo na umu „Njegove mnogostruke i velike milosti“ u kojima smo uvereni „u Njegovu naklonost i dobrotu prema nama“. Ovde „zahvaljujemo Njemu na velikoj slavi Njegovoj“.

 

Naša zahvalnost Bogu nema u sebi ništa tako jednostavno kao puko lepo ponašanje, već je to Njegova milost prema nama. Ali to je jednostavno naša molitva: „Podari nam dužan osećaj svih tvojih milsti da Ti naša srca mogu biti zahvalna“. Jer tada ćemo biti poput onog Samarićanina koji, primetivši darovanu milost, „okrenuo se nazad i uglas proslavio Boga i pao mu je licem pred noge zahvaljujući Mu se“. Jer tada će ekstravagancija Božjeg milosrđa biti sloboda našeg zahvaljivanja.

 

„I jedan … okrenuo se nazad … zahvalivši mu se“

 

(Velečasni Zoran Minić, sveštenik Episkopalne slobodne zajednice)

Molitva dana

*

Svemogući Bože,

čiji nam je jedini Sin otvorio

novi i živi put u Tvoje prisustvo:

daj nam čisto srce i postojanu volju

da Ti se klanjamo u duhu i istini;

kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina našega Gospoda,

koji je živ i caruje s tobom,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica svetoga apostola Pavla Galatima 5,16-24

– Sveto Jevanđelje po Luki 17,11-19