Molitva dana

Svemogući i večni Bože, koji si uvek spreman da čuješ više nego što mi molimo, i da daješ više nego što mi to tražimo ili zaslužujemo: Izlij na nas obilje Tvoje milosti; opraštajući nam ono čega se naša savest plaši i dajući nam ona dobra koja nismo dostojni da tražimo, po zaslugama i posredovanjem Isusa Hrista, Tvoga Sina, našeg Gospoda.
Amin

Čitanja:
– 2. Korinćanima 3,4-9.
– Sveto Jevanđelje po Marku 7.31-37.

Današnja poslanica nastavlja tamo gde smo stali prošle nedelje. Sveti Pavle kaže: „A takvo pouzdanje u Boga imamo kroz Isusa Hrista. Ne kao da smo sami od sebe kadri da o nečemu rasuđujemo – kao sami od sebe, nego je naša sposobnost od Boga, “. (2. Korinćanima 3,4.5). Konstrukcija „sami od sebe kadri“ znači „samodovoljan“. Misliti da smo samodovoljni znači verovati da smo dovoljni; da imamo potencijal da u potpunosti obezbedimo za sebe; i da nemamo potrebe.
Recimo da postoje četiri pretpostavke sekularnog uma. Prvi insistiraju na tome da je večnost nebitna i besmislena. Druga odbacuje religiju. Treća zahteva da se znanje zasniva isključivo na onome što je vidljivo i merljivo. I četvrta veruje u samozadovoljnog, autonomnog čoveka. Sekularni um misli da čovekove sopstvene mogućnosti znanja i njihova efikasna upotreba su dovoljne su za sve čovekove potrebe. Istina, čovek ima svoje frustracije, ali njegovo dostojanstvo leži u njegovoj moći da ih savlada, kako može i hoće.
Ali kako to može biti istina? Svi dobro znamo da imamo ograničenja i potrebe. Na primer, nemamo vlast nad vremenom. Niko od nas ne može da omogući kišu. Niko od nas ne može da reguliše vetar. Niko od nas ne može da kontroliše udare groma i šumske požare. I niko od nas nema nikakvog uticaja na čišćenje griže savesti; niti imamo bilo kakvu moć da sprečimo bolest i smrt. Mi smo samo ljudi – puki smrtnici; pa zašto smo živi s ovom zabludom da smo slobodni i samodovoljni?
Suočeni sa ovim ograničenjima, istina je da nam je potrebno Božje milosrđe u Hristu; i dok ne predamo sebe i sve svoje buduće planove, svoj ceo života za Njega, ne možemo imati mira, ni komfora ni poverenja. Sama stvar za koju se pokušavamo držati – naša nezavisnost i asertivnost – izmaći će nam. Zašto? Jer nikada ne možemo biti sigurni da li smo učinili ili rekli dovoljno. Nikada ne možemo biti zaista sigurni kada se oslanjamo na svoje snage; kad se uzdamo u sebe. Možemo se pretvarati, ali fasada ne može trajati.
Ovako je slučaj sa nasilnicima: nasilnici odišu samopouzdanjem, ali lažno je pouzdanje koje se manifestuje ponižavanjem i tlačenjem drugoga. Samoočuvanje po svaku cenu je tamna strana samozadovoljnog stava.
Protiv toga Gospod Isus nas poziva da se odreknemo i uzmemo svoj krst i sledimo ga; i, On je pokazao ovaj način žrtvovanja stradajući i umirući za nas na Krstu. Čineći to, otvorio nam je vrata večnog Života.
Sekularni um se sužava od svetih Tajni Hristove patnje, smrti i vaskrsenja. Jednostavno ne prihvata da ljudski duh ne može sam da reši svoje probleme. To u smislu vere zaista znači da sekularni um veruje da je ljudski duh zapravo superiorniji od Boga. Sekularni um brka ljudsko i božansko. Ali to je deo igre sekularnog uma – Satanine igre – da bi se zbunila istina.
Zbunjivanje istine obično počinje veoma postepeno, a često je naša namera dobra. Želimo najbolji posao koji možemo; i želimo da budemo najbolja osoba koja možemo biti. Vratimo se fariseju u evanđelju. Hvalio se da je dva puta u nedelji postio. Ovaj detalj je vrlo suptilan. Njime je farisej govorio da je uradio i višeod onoga ono što je Zakon zahtevao. Drugim rečima, nagoveštavao je da mu je Bog dužan. “Prekoračio sam vaše zahteve, Gospode, i tako mi dugujete srećan život, lepa primanja i dobro zdravlje.” Postoji stara reč za ovu vrstu arogancije.
„Superorogacija“ čini više nego što dužnost zahteva – više nego što se očekuje – da bi se stvorio rezervni fond zasluga. Poenta je u tome što je surerogacija još jedan aspekt sekularnog načina razmišljanja koji kaže da sam samodovoljan. Imam sve pod kontrolom – čak i samog Boga.
Protiv svih naših spletki; protiv sve moje arogancije i lažne nade; protiv svih mojih vežbi pozitivnog razmišljanja i samopotvrđivanja, krije se jedna jednostavna istina. Sveti Pavle je teo rekao Crkvi u Korintu u svom prvom pismu upućenom njima, a ono se pojavljuje u današnjoj poslanici. Rekao je, „Blagodaću Božijom sam ono što jesam.“ To je istina. Mi nismo dovoljni sami sebi. Naša dovoljnost je od Boga.
Ti pripadaš Bogu. Vi ste postali Njegovo dete i usvojeni u Njegovu porodicu. Očišćeni ste Isusovom Krvlju i dobili ste dar večnog života. Njegov Duh prebiva u vama da vas ojača. Uvereni u Njegovu ljubav i milost, pustimo da ponizno hodamo sa našim Gospodom i ponudimo mu sve ono što jesmo; sve što imamo; i sve ono što bismo mogli postati.

(vlč. Zoran MINIĆ)