MR 4,26-29: ‘Isus je takođe rekao: Carstvo Božije je slično čoveku koji je posejao seme na svojoj njivi. On leže noću i ustaje danju, a seme niče i rate ni sam ne zna kako. Zemlja sama po sebi čini da donosi rod. Prvo se pojavi stabljika, zatim klas, onda klas pun žita. A kada usev sasvim dozri, čovek brže – bolje uzima srp u ruke, jer je žetva prispela.’

SAMO je Marko zapisao ovu priču.  Nalazimo je na kraju priče o sejaču, u kojoj je Hristos govorio o pripremi duše za evanđeosku poruku. Hristos je jasno izneo da nisu sva srca bila spremna da prime evanđelje i da propovedanje reči ne donosi uvek plod.

U ovoj priči semena koje raste, Hristos se bavi procesom kroz koji prolazi evanđeoska poruka u duši. Priča spominje tri glavna stepena u tom procesu: sejanje, rast i žetva. Za vreme sejanja seme se ‘baca’ ili sadi u zemlju.  U drugom stepenu, seme ‘raste’ prvo trava, onda klas, a onda zrno u klasu. Konačno nastaje žetva, kada seme potpuno sazri.

Između bacanja semena i sazrevanja za žetvu, sejač međutim, nije direktno uključen u ono šta se dešava sa semenom. To se dešava tajno. Priča izgleda daje naglasak da je posle bacanja semena na zemlju, čovek u priči spavao. Čitamo o njemu kako ustaje ‘noću i danju’, što nam govori da je vreme prolazilo. Sejač nije zabrinuto preturao zemlju da bi video da li raste, ili hodao gore dole po polju noću pokušavajući da ubrza rast zrna. Nasuprot, on je spavao noću i ustajao svakog dana da obavlja svoje druge poslove, ostavljajući da seme jednostavno raste.

Hristos podvlači posebnu pažnju na činjenicu da čovek nije znao ili razumeo sve što ulazi u proces klijanja i rasta semena.  Zemljoradnik je pošao od jednostavnog podrazumevanja da će žetva biti sigurna. On se pouzdao da će biti žetva iako nije razumeo šta se sve zbiva u zemlji.

Gospod ej dao učenicima određeno tumačenje priče o sejaču. To verovatno znači da priča koju sada razmatramo može biti prva priča koju ovi učenici – koji su tek upoznati sa misteriozniim svetom priča – treba da pokušaju da je sami protumače. Ako su slušali sa verom, mnogo o rastu carstva će im biti otkriveno.

Osnovna poruka ove priče nalazi se u rečenici: ‘Zemlja sama po sebi čini da donosi rod.'(28.stih)  Grčka reč u prevodu ‘sama po sebi’ znači automate, odakle dolazi reč ‘automatski’.  Hristos se oslanja na činjenicu da je rast semena automatski proces, podložan redu i zakonima prirode.  To je prirodni proces semena, kada se baci u zemlju rađa biljku. Ovaj prirodni proces je mnogo obimniji od bilo čega što bi sami zamljoradnici mogli učiniti. Na kraju krajeva, Stvoritelj neba i zemlje, koji je isplanirao sve stvari i dalje ih održava i upravlja njima, na ovaj način donosi žetvu od semena.

Božije delo u otkupljenju funkcioniše slično Njegovom delu u stvaranju i prirodnom svetu na značajan način. Kao u prirodi, tako i u blagodati sam Bog je suveren izvor života i rada. Pavle o tome ovako piše: ‘Prema tome, nije ni do onoga koji sadi, ni do onoga koji zaliva, već do Boga koji daje da raste’ (1.Korinćanima 3,7). Duhovni život se ne može proizvesti ljudskom rukom kao što ne može fizički rast ovog semena. Bog radi neprimetno i bez galame, ali nesavladivo i bez promašaja. I kada Bog daje uzrast, on to čini postepeno, kao što vidimo u zrnu. Seme počinje da raste i dolazi postepeno do zrelosti – trava, klas, onda zrno u klasu. I tako neki u carstvu Božjem su i dalje ‘trava’, drugi ‘klas’ i opet drugi ‘zrno u klasu’.  Trava je dokaz novog života, iako se još ne vidi rod. Svaka zrela rodna biljka je jednom bila osetljiva trava. Klas je sledeži korak u rastu. To je početak formiranja roda, ali još uvek nije sazrelo voće.

Svakako, mi ne možemo nametnuti paralelu između prirodnog i duhovnog života zbog ove priče. Na primer, priča se ne može primeniti za one koji umru brzo posle obraćenja, u stanju duhovnog života kada su kao ‘trava’ ili ‘klas’ da nisu uspeli da doensu rod u punoj meri za slavu Božiju.  Bog vrednuje i meri rod prema svojim standardima, i mi taj standard ne možemo shvatiti našim ljudskim umovima. Božja žetva svake biljke je savršeno i nebeski određena –  i nikada niej prerano ili prekasno.

Mnogi tumači su nenamerno tvrdili da je Hristos ovde otkrio svoju slavu, jer su imali problema da vide hrista kao sejača u ovoj priči. Citiraju očiglednu protivrečnost da sejač nije znao kako je seme nicalo i raslo (27.stih). Ipak ako Hristos nije sejač, on ne može biti ni žetelac, jer stih 29. kaže: ‘A kada usev sasvim dozri, čovek brže – bolje uzima srp u ruke, jer je žetva prispela.’ Mi znamo da je Hristos konačno i sejač i žeteoc.  I zato na ovo da čovek nije znao kako seme raste gledamo kao zemaljski elemenat priče.

Na kraju, tačna poruka jeste da je Hristos više do sejača. U svom utelovljenju, On je uzeo ljudsku prirodu da bi doša na ovaj svet i da lično poseje poruku o carstvu. Kao druga osoba Svete Trojice, takođe ima svu vlast koja je ptoreban da raste ono seme koje seje. Kroz Njegov život, smrt i vaskrsenje, On oslobađa silu koja obnavlja ljude koja je jednaka sa stvaranjem univerzuma. Kroz silu Duha, čini da oni rastu u Njemu. Pavle to ovako kaže: ‘Ako smo srasli sa slikom njegove smrti, onda emo srasti i sa slikom njegovog uskrsenja.’ (Rimljanima 6,5). U zavetu otkupljenja, On je dao ljude da seju, zalivaju i žanju – sve na slavu Božiju.

Istoga dana kasnije pošto je kazao ovu priču, desio se jedan događaj koji potvrđuje ovu tvrdnju. Čitamo o velikom Hristovom čudu kada je utišao buru, u kojem su se naizgled sve prirodne sile usmerile protiv učenika (Marko 4,35-51). Da su se još uvek sećali skorašnje Hristove priče, možda se ne bi iznenadili što Hristos spava na brodu. Uostalom, koa u priči o sejaču, On je završio dan sejanja, i sada je mogao da spava, sa pouzdanjem da se Njegova reč neće vratiti prazna (Isaija 55,10).

Tako dakle Hristos, sejač koji može mirno da spava, u sledećem trenutku objanjava zašto može da spava. On dokazuje da su čak i najžešće zemaljske sile pod Njegovom kontrolom. Drugim rečima, ‘zemlja’ u kojoj seme raste je pod kontrolom ovog ljudskog i nebeskog sejača. Rast carstva niej prepušten samo prirodnim zakonima; Gospod Isus božanski upravlja prirodom. Ovo je slava Hristova koja se otkriva očima vere. Iako sakriveno u zemlji, nevidljivo ljudskom oku, Onaj koji sedi na prestolu i vlada stvorenim, brine, obrađuje i gaji seme. Upravo kroz oluje, On čini da raste seme vere u životima Njegovog naroda, sve dok ne dođe do rasta koji On želi. ‘Tako nećemo više biti nezreli koje ljulja svaki vetar učenja lukavih ljudi, koji se služe prevarom da obmanu druge. Zato govorimo istinu u ljubavi, da na svaki način izrastemo do Hrista, koji je glava.’ (Efescima 4,14.15)

Priča je korisna za naše ispitivanje barem u tri tačke:

1.SAMOOSLONAC.  Često se zaglibimo u najnovijim trendovima, metodama i strategijama, misleći da će one proizvesti duhovni rast u nama i drugima. Mi pokušavamo da podstaknemo rast semena u našoj deci ili prijateljima i bližnjima, čak radeći neumorno u tome. Pokušavamo da izdejstvujemo neki uzrast u našim životima kroz samodokazivanje ili samodisciplinu. Spokojno spavanje čoveka u priči dokazuje kako može da bude uzaludno naše samopouzdanje.

2.VERA. Umesto što se oslanjamo sami na sebe, da li mi počivamo u veličanstvenoj promisli i Božijem zavetu? Zaista, mi jesmo pozvani da sejemo seme Božije Reči u životima svoje dece, prijatelja i bližnjih. Međutim, da li mi idemo danje sa našim svakodnevnim poslom koji radimo, sigurno u delo obnove u Božijem delu, da ono što On počne to će i dovršiti? Život vere je život koji se živi pouzdanjem u Isusa Hrista.  Verom moramo nastaviti, čak i u vremenima koja izgledaju duhovno najsušnije i bez imalo očekivanja.

3.RAST. Ne možemo da čitamo ovu priču a da ne postavimo sledeća pitanja: U kojoj sam ja fazi? Da li je počeo da se rod pokazuje u mom životu? Ili, da li je možda istina da moj život ne pokazuje više od trave novog života?

Dok nas ispitivanje ove priče čita, potreban nam je Hristos sa neba da smanji naš samooslonac i da uveća veru. Treba da naučimo da budemo zahvalni i zadovoljni što smo seme na Njegovoj zemlji, koje on sa neba daje da raste po Njegovoj svemoćnoj blagodati.