„Prijatelju, dođi gore“

 

Ovo je jedan od mojih omiljenih odlomaka u Svetom pismu. Ne radi se o ambicijama ili pretenzijama. Radi se o nadi u transformaciju. Ona prenosi osećaj da smo zaista pozvani na nešto više, da imamo sudbinu izvan onoga za šta znamo da je pred nama.

 

Evo Svetog pisma u kome su operativne reči „prijatelj“ i „dođi gore“. Vidite, Isus nas naziva „prijateljima“. On to ne čini samo pomoću parabole, već direktnije. On nas naziva prijateljima na vrhuncu svoje strasti, u noći naše izdaje.

 

Vidite, to je čudesna stvar, stvar koja prevazilazi ljudsko razumevanje, Bog nas je učinio svojim prijateljima dok smo mu bili neprijatelji! Ovo okreće drevni svet na glavu. Okreće naš svet na glavu. Živimo u beznadežnom i strašnom svetu. Ovde je protivotrov za naše beznađe i strah. Izaziva nas tako da nas može iskupiti.

 

Pozvani smo izvan sebe i pozvani smo Bogu. Pozvani smo na službu Bogu u svom životu zajedno jedni sa drugima u telu Hristovom.

 

Sveti Pavle nas podseća na odlike tog poziva, na to kako treba da težimo, na to kako treba da se ponašamo: „sa svom poniznošću i krotošću, sa dugotrpljenjem, podnoseći jedni druge u ljubavi, trudeći se da sačuvamo jedinstvo Duha u sponi mira ”. Ovi kvaliteti proizilaze iz doktrine – učenja – koje nam je dato i bez kojeg ti kvaliteti ne mogu da žive u nama. „Postoji jedno telo i jedan Duh, čak i ako ste pozvani u jednoj nadi vašeg poziva; jedan Gospod, jedna vera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac svih, koji je iznad svih, i kroz sve i u svima vama. ”

 

To je veliki poziv, svakako. I to bi bilo nemoguće, osim ovoga. Sredstva pomoću kojih se to postiže u nama ista su kao i ono što nam je pokazano. Sam Isus je učenje. On je ono što kaže. Drugim rečima, to je milost – ono što dolazi od Boga do nas.

 

Milost ide ispred nas i prati nas. Naši životi uređeni milošću odnose se na učenje – učenje – o Hristu koji živi u nama, o našem „hodanju dostojnom poziva kojim smo pozvani“.

 

„Prijatelju, dođi gore“ nije naša pretpostavka, već naš poziv. Hristos je došao tu gde jesmo, ali nas nije ostavio tu gde jesmo. On želi nešto bolje za nas. On je došao k nama i mi u njemu nalazimo svoj poziv, u onome što nam govori i u onome što radi za nas. Naš poziv je jednostavno kvalitet našeg boravka sa njim.

 

Taj kvalitet bića nije nešto statično. Dinamičan je i živ, nabijen Božjim prisustvom. Svest o Bogu u našim životima čini razliku. Probuđeni zbog toga, možemo biti pokrenuti samo u žrtvi i službi, u molitvi i hvali. „Prijatelju, dođi gore“ signalizira nam da sa Bogom uvek ima više, a nikad manje.

 

Ali postoji uslov. Uslov je naša otvorenost za Božju stvarnost, i kao sveštenika i kao ljudi, kao parohija i kao pojedinci. Bez te otvorenosti za Božju stvarnost zarobljeni smo u pretpostavci o sebi. Mi smo, u stvari, ateisti. Možda izgleda grubo i drsko reći to, ali zaista sledi da stavljajući sebe jedni pred druge stavljamo i sebe ispred Boga. Bog koji je naknadna misao u našim životima je Bog koji je mrtav za naše živote. Mi smo za njega mrtvi. Zaboravljamo da je milost Božija celokupna premisa našeg postojanja: „on je taj koji nas je stvorio, a ne mi sami; mi smo njegov narod i ovce paše njegove“. Na neki način, ova jevanđeoska priča bi nas podsetila na to ko smo i na šta smo pozvani, strpljivom, molitvenom budnošću i delovanjem prema onome što vidimo i čujemo u Božjoj reči. Ovo je kontrast našoj pretpostavci o sebi.

 

Tako se lako zaglavimo u raznim kolotečinama naših života. Tako lako zaboravljamo jevanđelje naše transformacije. Bog je došao k nama da nas podigne tamo gde je on. To je radikalna milost jevanđelja.

 

„Prijatelju, dođi gore“

 

(Velečasni Zoran Minić, sveštenik Episkopalne slobodne zajednice)

 

Molitva dana

*

Svemogući Bože,

stvorio si nas za Sebe,

i naša srca su nemirna dok ne pronađu svoj odmor u Tebi:

izlij svoju ljubav u naša srca i privuci nas k Sebi,

i tako nas konačno dovedi u Svoj nebeski grad

gde ćemo Te videti licem u lice;

kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina, našega Gospoda,

koji je živ i caruje sa tobom,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica svetoga apostola Pavla Efescima 4,1-6

– Sveto Jevanđelje po Luki 14,1-11