“Ne brini se”

Volim da razmišljam o ovome kao o “jevanđelju uznemirenosti”, ali to predstavlja rizik dodavanja same teskobe koju ovo jevanđelje nastoji suprotstaviti i, čini mi se, tako efikasno. „Gle, ptice nebeske“. „Pogledajte ljiljane poljske“. „Tražite najpre Carstvo Božije“. Ovo su snažne reči – gle, razmisli, traži – koje nude ubedljiv protivotrov našim strepnjama.

 

Šta Isus ovde govori? Želi da svet gledamo novim očima. I to čini razliku za nas u našim životima. Gledati ono što on želi da mi posmatramo, razmatrati ono što on želi da razmotrimo, tražiti ono što on želi da tražimo, suprotstavlja se paralizi naših strahova, užasu naših teskoba, pa čak i teskobi zbog naših teskoba.

 

Isus kaže „ne brinite“ i to kaže više puta u ovom jevanđelju. On zna naše strepnje i koliko smo skloni da se, doslovno, brinemo o „mnoštvu stvari“. To je „Martin sindrom“ koji je drugde dijagnostikovao Isus: „Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš se za mnogo“ (Luka 10.41). Svi imamo svoje strahove i brige, svoje nevolje, bolove u srcu i očajanje. I sami možemo, doslovno, da se zabrinemo do smrti zbog njih. Zbog čega smo zabrinuti? Šta su naše brige? Jednostavno, to su naše brige, stvari koje, doslovno, zaokupljaju naše misli.

Naše brige su brige koje nas guše i ugnjetavaju, brige koje nam zadaju veliku duševnu muku, doslovno, teskobu. Čini se da je naš problem i uzrok naše anksioznosti to što smo često previše pažljivi, doslovno, previše puni briga o pogrešnim stvarima i/ili na pogrešan način. Brige ovog sveta nas muče, ali Isus je hteo da svet i njegove brige posmatramo na nov način.

 

Ali koji je to novi način? Je li jednostavno ovo trostruko „ne brini“ za koje Isus stalno govori kao da je to neka vrsta magijske mantre? Govori li Isus, u stvari, „Ne brinite, budite sretni!“ , ili je reč o ciničnoj ravnodušnosti predstavljenoj u sleganju ramenima i rečju, „svejedno“? Ukratko, da li je protivotrov za to što smo „puni briga“ jednostavno to što smo nemarni? Da li „ne budi oprezan“, kako su to tačno napisali molitvenici iz 16. veka, zaista znači biti neoprezan? Ne.

 

Pa ipak, mi imamo svoje brige, svoje strepnje. Moramo samo da pogledamo sebe. Zabrinuti smo zbog „mnoštva stvari“.

 

Postoje sve naše zabrinutosti zbog duboko zabrinjavajućih i zbunjujućih stvari šireg sveta dok razmišljamo o naizgled beskrajnoj paradi smrti i uništenja glađu, o ratu, olujama, o budućnosti. Postoje sve naše zabrinutosti oko ekonomije, oko poslova, oko toga od koga ko šta dobija, o zdravstvenoj zaštiti, o političkom životu na svim nivoima vlasti, o našim porodicama, školama, parohijama, okolini itd. Postali smo, mislim, izuzetno zabrinut narod, uplašen i uznemiren zbog „mnoštva stvari“.

 

Ove stvari nas preplavljuju, pa čak i uništavaju. Stres je naša savremena reč za naše strepnje i već ukazuje na promenu razumevanja. Ne brinemo se toliko oko toga koliko se nosimo sa takvim stvarima. Ali, bez obzira na to, postoji „mnoštvo stvari“ oko kojih smo zabrinuti i, stoga, „pod stresom“.

 

Trostruko „ne brinite“ u jevanđelju, međutim, nije protivotrov za „Martin sindrom“, iako nudi neophodnu proveru, trenutak pauze, kontra-tvrdnju, iz koje bismo onda mogli da dobijemo pravi protivotrov. Šta je pravi protivotrov za anksioznost? Ne možete ga kupiti u apoteci bez recepta. Ne možete ga dobiti po lekarskom receptu. Ovde je ono što Isus kaže. „Gle“, „razmisli“, „traži“ su snažne reči koje su sve utkane oko Isusovog neprestanog opominjanja „ne brini“.

 

Šta je protivotrov? To je nov način gledanja na svet. Sve ove snažne reči su glagoli opažanja i želje. Oni signaliziraju novi način gledanja na svet. Šta? Ptice i cveće? Hoćemo li izaći da posmatramo ptice i beremo ruže? Pa, da, možda, ali poenta je divno obuhvaćena trećom snažnom rečju, „Tražite prvo Carstvo Božije“, koja nam osvetljava ono što se govori u druge dve. Vidite, Isus kaže da se Božje carstvo razaznaje u ovim malim stvarima. Treba da vidimo u pticama i cveću brigu nebeskog Oca za svako živo biće i, koliko više, njegovu brigu za nas. U prirodnom svetu treba da vidimo Očevu slavu kao promišljujuću brigu.

 

Sećanje na Božju promisao snažan je odgovor na naše strepnje. Zašto? Zato što nas podseća da Božja briga i svrha za nas i Njegov svet prevazilaze naše neposredne brige. U svojim strepnjama zaboravljamo da je ovo Božji svet. Mi nalazimo svoje mesto u njegovom svetu, a ne obrnuto.

 

Kako je ovo novo? Na dva načina. Prvo, to znači da svet nije samo pozornica za zastrašujuće i surove činove, grube prirode ili za pojavu božanske moći kao nečega što nas plaši i ugnjetava. Snaga i lepota postoje čak i u oluji, ali ta moć i lepota na kraju pripadaju Bogu, manifestaciji božanske slave. Bog-u-grmljavinskoj oluji jednostavno nas podseća na čudo stvaranja. Ali ako nismo živi za to čudo i poštujemo ga, onda smo potlačeni time. Svet stoji nad nama i protiv nas kao vanzemaljska i zastrašujuća sila. U tome nismo slobodni.

Drugo, to znači da svet nije samo tu zbog nas i naših ciljeva. Svet nije samo pun korisnih stvari za ljudske ciljeve i dizajne. Korisnost prirode nije primarna stvar. U stvari, i ovo nas tlači. Postajemo robovi u tehnokratskom svetu kada svet za nas postaje samo ono što nam je korisno. Još jednom, nismo slobodni u tome.

 

Isusa prvenstveno ne zanima prinos žetve niti korisnost prirode; nego uzima u obzir unutrašnju vernost svakog od nas. Radi se o uživanju, a ne o korišćenju stvari iz Božjeg sveta. To znači naše slobodno uživanje u stvaranju, poštovanje volje i svrhe stvaraoca u njegovom stvaranju. To znači razmatranje Očeve slave u jednostavnom biću malih stvari stvaranja. Ne uključuje li to, uostalom, i nas?

 

„O maloverni“, kaže Isus. Vidite, to je problem. Sve je u tome kako mi vidimo svet. Božji svet ili naš svet? Otvorite oči! „Pogledajte“, „razmislite“ i, iznad svega, „tražite“. Ovi snažni glagoli opažanja i želje govore o nama kao duhovnim stvorenjima koja vide Božju volju i svrhu u svetu i, na kraju, vide svet u Bogu. Ovo je suprotno našim preokupacijama, našoj pažnji, našim beskrajnim proračunima o upotrebi stvari kao da stvari ovog sveta postoje samo ako im pronađemo i damo im svrhu. To je stav i tendencija koju moramo razapeti u sebi, kao što poslanica sugeriše. Moramo razapeti našu želju da kontrolišemo svet i manipulišemo njim, inače ćemo na kraju biti izjedeni upotrebom stvari, potrošeni našom pažnjom, služeći Mamonu – svetovnim bogatstvima – a ne Bogu.

 

Ono što se tada želi je novi način gledanja na svet. To ne znači nebrigu, već dečiju bezbrižnost rođenu iz poverenja u Božiju promisao. On želi nešto više i bolje za nas. Nama je nešto više i bolje signalizirano ovde, na ovom mestu i u ovoj službi. Ovde, na ovom mestu u obliku krsta, zagrljeni smo u promislu Božjem. Ovde se podsećamo na Božju providnosnu brigu o nama. Ovde se hranimo „hlebom večnog života i čašom večnog spasenja“. Ovde učestvujemo u onome što proklamujemo. Potpisani znakom krsta u našim krštenjima prolazimo ispod krova, ispod krsta, do oltara gde se hranimo sa ništa manje nego „telom i krlju Hristovom“, jer je „svet razapet [u nama], i [mi sami] svetu “, kako bismo mogli da živimo u Onome koji otkriva promisao Božiju, šta god da se dogodi u okolnostima našeg života. Tada, i samo tada, „nećemo biti zabrinuti“.

 

(Velečasni Zoran Minić, sveštenik Episkopalne slobodne zajednice)

 

Molitva dana

*

Bože, koji si iz velikodušne milosti poslao Duha Svetoga

na Tvoju Crkvu u gorućoj vatri tvoje ljubavi:

podari da tvoj narod može biti vatren

u zajednici jevanđelja

da uvek prebiva u tebi,

da se može smatrati postojanim u veri i aktivnim u službi;

kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina, našega Gospoda,

koji je živ i caruje s tobom,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica svetoga apostola Pavla Galatima 6,11-18

– Sveto Jevanđelje po Mateju 6,24-34