VESNIK ostaje uz reč i reč ostaje uz vesnika zauvek.  Isus svoje vesnike triput ohrabruje pozivom: ‘Ne bojte se!’ Ono što im se sada dešava u skrivenosti, neće ostati skriveno nego će se otkriti pred Bogom i pred ljudima. I najtajnija bol koja im je naneta ima obećanje da će jednom biti izneta na svetlost dana za osudu njihovim progoniteljima a na slavu vesnicima. Ali, takođe ni svedočanstvo vesnika ne treba da ostane u tami, nego da postane javno.  Evanđelje ne treba da bude neko tajno sektaštvo (up.Otkrivelje 14,6-13), nego otvorena propoved.  Ako se ono danas još tu i tamo ne propoveda javno, u poslednja vremena ova propoved će ispuniti celu kuglu zemaljsku na spasenje i na osudu. Otkrivenje Jovanovno proriče: ‘I videh drugog anđela kako leti posred neba imajući večito Evanđelje – da ga objavi stanovnicima zemlje i svakoj narodnosti i svakom plemenu i jeziku i narodu’ (14,6). Zato ‘Ne bojte se!

Ne treba se plašiti ljudi.  Oni ne mogu mnogo da naštete Isusovim učenicima. Njihova moć prestaje s telesnom smrću.  Strah od smtri učenici treba da nadvladaju strahom prema Bogu. Za učenika ne predstavlja opasnost ljudski sud, nego Božiji sud, ne uništenje tela, nego večno uništenje i tela i duše.  Ko se plaši ljudi, taj se ne plaši Boga. Ko se plaši Boga, taj se ne plaši ljudi. Svakodnevno podsećanje na ovu rečenicu za propovednika ima vrednost Evanđelja.

Moć koja je data ljudima za kratko vreme na ovoj zemlji nije bez Božijeg znanja i volje.  Ako padnemo ljudima u ruke, zadesiće nas stradanje i smrt kroz ljudsku silu, no ipak smo svesni toga da sve dolazi od Boga. On koji ne dopušta da i jedan vrabac padne na zemlju bez njegovod dopuštelja i znanja, takođe ne dopušta da se išta desi onima koji mu pripadaju, a što ne bi bilo dobro i korisno. Mi smo u Božijim rukama. Zato, ‘Ne bojte se!’

Vreme je kratko. Večnost je duga. Ovo je vreme odluke. Ko ovde ostane uz Božiju reč i ispvoeda je, uz njega će u času Suda stajati Isus Hristos. On će ga preopoznati i staviće ga na svoju stranu kad tužilac bude tražio svoje pravo. Ceo svet će biti svedok kad Isus bude izgovorio naša imena pred svojim nebeskim Ocem. Ko u svom životu bude stajao uz Isusa, uz njega će Isus stajati u večnosti. Ko se pak postidi Gospoda i njegovog imena, ko ga se odrekne, njega će se Isus stideti i odreći u večnosti.

Ova poslednja deoba mora započeti već na zemlji. Mir Isusa Hrista jeste krst. Krst je Božiji mač na zemlji. On stvara razdor. Sin protiv oca, kćerka protiv majke, ukućani protiv domaćina i sve to radi carstva Božijeg i njegovog mira, to je Hristovo delo na zemlji. Zar nije čudno da svet njega, koji je ljubav Božiju doneo ljudima, optužuje za mržnju prema ljudima? Ko sme tako da govori o ljubavi oca i majke, o ljubavi prema sinu i kćerki, ako ne neko ko je ili rušilac sveg života ili stovritelj jednog novog života? Ko može da zahteva za samog sebe čovekovu ljubav i žrtvu – čovekov neprijatelj ili pak čovekov spasitelj? Ko unosi mač u kuće, đavo ili Hristos, Knez mira?  Treba razlikovati Božiju ljubav prema čoveku i čovekovu ljubav prema drugim ljudima.  Božija ljubav prema čovekku zove se krst i sledbeništvo, i upravo u tome je ona život i vaskrsenje.  ‘Ko izgubi život svoj mene radi, naći će ga’.  To obećanje izgovara onaj koji ima vlast nad smrću, Sin Božiji, koji ide ka krstu i vaskrsenju i koji sa sobom vodi i svoje učenike.