A kad dođe on, Duh istine, upućivaće vas u svu istinu; jer neće on govoriti sam od sebe, nego će govoriti o onome što čuje, i objavljivaće vam ono što dolazi. (Jovan 16,13)

Možda se sećaš dana kada si prestao da učiš slova azbuke i počeo da čitaš reči.  Ali si mogao videti ovaj prelaz kod dece.  Ovaj primer nam može pomoći da razumemo prelaz o kome Isus govori svojim učenicima u Jovanu 16.

Isus je upotrebio mnoge priče da uči svoje učenike.  Ali one noći kada je izdan, kada je bio na putu prema krstu, kazao im je da će dani učenja u pričama  biti stvar prošlosti.  Rekao je: ‘Ovo sam vam govorio u pričama (doslovno: uporedbama); ali dolazi čas kada vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam otvoreno javiti o Ocu’ (Jovan 16,25).  Ovo su veličanstvene reči.  Isus je u osnovi rekao: ‘Uporedbe su dobre za početak, ali Ja vam neću ostaviti samo na osnovnim stvarima.  Povešću vas na sledeći korak.  Umesto Priča govorići vam otvoreno.’

Isus ovde misli na službu Duha Svetoga u njihovim životima.  On je upravo objavio da ‘Kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svaku istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi’ (Jovan 16,13).  Džon Kalvin kaže o ovoom stihu: ‘Učenici su bili daleko iznad onih koji nisu uživali reč Evanđelja, a ipak su bili kao deca koja uče azbuku, u poređenju sa novom mudrošću koja im je data Duhom Svetim.’

Možda se sećaš tvog učitelja u nekom ranijem razredu škole kako ti je govorio samo malo o predmetima koje ćeš učiti u višiim razredima.  Možda si se mučio sa jednostavnom aritmetikom, i možda ti je učitelj kazao: ‘Jednom ćeš moći da upotrebiš ove brojeve u formulama koje će pomoći naučnicima da pošalju rakete u vasionu.’ Vaš mozak nije mogao ni da zamisli kako će aritmetika dostići takav vrhunac.  Kako su zbunjujuće i neodoljive bile rei vašeg učitelja.  Ovako nešto slično su morali učenici osećati kada im je Isus kazao one noći pre svoje smrti, da ih više neće učiti u pričama.

Zamislite da je promena iz noći u dan i iz dana u noć trenutna, a ne postpena.  Gusti mrak bi odjednom pokrio široku svetlost i široka svetlost gusti mrak.  Iznenadna promena poput ove bi nas zateturala, zar ne? Divimo se mudrosti Stvoritelja u kreiranju postepenog svitanja dana, kada se slabo svetlo pojavljuje na horizontu sa raznim žutim i crvenim nijansama, dok se crnina mraka polako gubi.  Čak i kada jutarnje svetlo dođe, njemu i dalje treba nekoliko sati pre nego nas pogodi jačina podnevnog sunca.

Isusove priče su bile deo postepenog svitanja i priprema za puno svetlo Golgote.  Zapamti, bilo je to upravo pre nego je On otišao na krst kada je Isus govorio da neće više govoriti u pričama.  Ovo je važan trenutak.  Priče su vodile ka Golgoti – uvodeći učenike polako, ali sigurno prema tajni koja će se tamo dogoditi.  Bile su kao rani stupanj jutarnjeg svetla, otvarajući put za potpuni sjaj koji se tamo može videti.  Kada je Isus završio otkupljenje za svoj narod, istine koje su učili su se jasno mogle videti na onima koji su verovali.  Tamo je On platio potpunu cenu za njihov ulazak u carstvo Božije.

Ima ljudi koji uživaju da čitaju priče više nego druge delove Biblije.  jedan čitaoc jednog od četiri evanđelja više voli ove jednostavne, naizgled lake priče od onih težih priča koje se odnose na Isusovo stradanje i smrt na Golgoti.  Misli o čoveku koji je pozvao mnoge goste na večeru i koji je bio osramoćen i prebijen.  Nije li ovo dobijanje kulminiralo na Golgoti?  Ili misli na oca izgubljenog sina, koji je izašao da sretne svog sina.  Nije li bilo to na Golgoti da je Isus otišao u daljnju zemlju da primi na Sebe smrt koju je zaslužio vaoj izgubljeni sin da bi izgubljene doveo natrak korz silu beskrajnog života?  Misli na pastira koji je dao svoj život za stado ili o nasledniku koji je izbačen iz vinograda i koji je ubijen.  Oboje u ovoj priči skoro otvoreno oslikavaju realnost Golgote.

I zato istina Golgote podvlači svaku priču i predstavlj aključ za njeno značenje.  Golgota objašnjava kao seme posejano u zemlju može dati višestruku žetvu. Objašnjava kako kukolj neće uticati na dobro seme.  Objašnjava kako Bog može pozvati nepravednog slugu u svoj dom.  Golgota objašnjava zašto carinik može otići svojoj kući opravdan i zašto je uporna udovica konačno bila uslišena.  Golgota objašnjava zašto je domaćin otišao o pozvao ljude koji su bili besposleni i doveo ih u zajednicu sa njim i nasledstvo njegove milosti.  Golgota objašnjava zašto je Gospod mogao oprostiti dužnicima koji su dugovali nemoguće veliki dug i koji su trebali biti u zatvoru sve dok potpuno ne isplate dug.  Golgota objašnjava kako je Sin odbačen i prezren, mogao postati glava od ugla.

Nije čudo da Pavle poziva sam krst tajnom.  On piše Korinćanima: ‘Nego goorim premudrost Božiju u tajni sakrivenu, koju odredi Bog pre vekova za slavu našu.  Koju ni jedan od knezova ovoga veka nije poznao, jer da su je poznali ne bi Gospodal slave razapeli.’ (1.Korinćanima 2,7.8)  Za telesno oko, krst ne bi mogao da sadrži bilo šta od slave – suviše je nedostojan i sraman za tako nešto.  Ali on nije bio nedostojan i sraman za Hrista.  Ustvari, on je nešto u kome je najveća slava sakrivena u najvećem sramu.  I tako, Pavle objašnjava, krst je ‘ludost onima koji ginu’ (1.Korinćanima 1,8).  Ljudi se okreću od krsta jer ne vide bilo kakav mogući značaj u njemu i sablaznjuju se i spotiču na njega.

U Jovanu 16,25 Isus je obećao da dolazi dan kada će Njegovim učenicima biti sve jasno.  On nije govorio i nebu.  Svakako znanje u nebu će biti savršeno.  Kao što je ranije rečeno, On ovde govori o dolasku Duha.  Priče će prestati; otvoreno javljanje dolazi.  Uostalom, Duh Sveti daje veru, održava je, prosvetljuje um verom, i učvršćuje veru.

Zamislite sebe u žestokoj oluju na uznemirenom moru u malom čamcu.  Negde u daljini je svetlo svetionika, ali između talasi i vetar, pa zbog straha, ne možete dobro videti svetlo.  Sada zamislite da imate takođe teleskop koji je neprestano usmeren na svetlo i koji je postavljen ispred vaših očiju.  Vi ćete neprestano i jasno pratiti to svetlo.  Gospod je obećao da će njegovi učenici doživeti ovu vrstu jasnoće darom Duha.

Ustvari, upravo pošto je Isus objavio učenicima da će im se otvoreno javljati, On im je tada i tamo dao da to i okuse.  Između ostalog, On kaže: ‘Izađoh od Oca i došao sam na svet; opet ostavljam svet, i idem Ocu’ (Jovan 16,28). Ovo je jasno teološko učenje što se tiče Njegovog odnosa sa Ocem, utelovljenjem i vaznesenjem.  On ovde ne govori u pričama, nego jednostavnu i direktnu istinu.  Sami učenici uzvikuju: ‘Evo sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš’ (Jovan 16,29).

Ovo ‘postepeno svitanje’ i ‘otvorenost’ se nastavlja posle Isusove smrti, vaskrsenja i vaznesenja na nebo.  Razmislite o tome kako Petar na Dan Duhova jasno i direktno kaže: ‘Ovoga, po određenom savetu i promislu Božijem, predanog primiste i rukama bezakonika prikovaste i ubiste.  Njega Bog vaskrse, razdriješivši muke smrte, jer ne beše moguće da ga one drže’ (Dela 2,23.24).  Ili razmislite kako Pavle jasno objašnjava našu potpunu grešnost i izgubljeno stanje pred Bogom u Rimljanima 3.  On ne pravi sliku o izgubljenom sinu koji je napustio kuću svog Oca, i sada se valja u blatu. Umesto toga, izjavljuje: ‘Svi zastraniše i zajedno nevaljali postaše.  Nema koji čini dobro, nema baš nijednoga’ (stih 12).  Svako će osetiti direktnost takvog govora koji je jasan kao sunce u podne.

Kako nam je samo potreban Duh Božiji i puna jasnoća koju on daje.  To je Njegovo delo da uvodi vernike u istinu.  Ako zaista znamo službu Duha, onda će postojati neprestana konverzacija u našim srcima i životima.  Biće nam ovo potrebno dokle god živimo na ovoj zemlji.  Da li u pričama, ili otvorenim učenjem doktrine, potrebno je da poruka o carstvu i slava samoga Cara neprestano ovlada nama.  Oni koji se vladaju ovom slavom sada, vladaće večno sa Hristom u slavi (Rimljanima 5,17).