IAKO je Isus Hristos živeo na zemlji pre oko 2000 godina, ipaj je moguće da mi danas dođemo i vidimo ga (Jovan 1,46). Jevanđelja nam pružaju živopisnu sliku o njegovoj ličnosti, stavovima i delima.

Isusovi apostoli su sporo prihvatali pouke o poniznosti. Isus je morao više puta da im pruža pouku o tome. Primera radi, Jakov i Jovan su jednom prilikom preko svoje majke zatražili od Isusa da im obeća istaknuta mesta u Cartvu. On im je skromno odgovorio: ‘Da sedite s moje desne i s moje leve strane, to ne mogu ja dati, nego to pripada onima kojima je pripremio moj Otac.’ Ostala desetorica apostola su se ‘naljutili’ na Jakova i Jovana (Matej 20,20-24).  Kako je Isus rešio taj problem?

On ih je ljubazno prekorio, rekavši: ‘Znate da vladari gospodare narodima i velikaši ih drže pod svojom vlašću. A među vama neka ne bude tako. Nego ko hoće da bude velik mešu vama, neka vam bude sluga, i ko hoće da bude među vama prvi, neka vam bude rob’ (Matej 20,25-27). Apostoli su verovatno videli koliko ponosni, ambiciozni i sebični mogu biti ‘vladari naroda’.  Isu je pokazao da njegovi sledbenici moraju biti drugačiji od tih vlastoljubivih tirana. Oni treba da budu ponizni. Da li su to shvatili?

Apostolima to niej baš polazilo za rukom. Nije to bio ni prvi ni poslednji put da ih je Isus morao tome poučiti.  Jednom ranijom prilikom, kada su se prepirali oko toga ko je najveći, Isus je među njih stavio jedno dete i savetovao ih da budu poput dece koja najčešće nisu ponosna, ambiciozna i častoljubiva, što su veoma uobičajene crte kod odraslih (Matej 18,1-4). Pa ipak, več euoči svoje smrti, video je da se njegovi apostoli još uvek bore s ponosom. Tada im ej pružio jednu nezaboravnu pouku. Stavio je peškir za pojas i učinio nešto što se smatralo najnižim poslom koji su u to vreme obično obavljale sluge kada bi u kuću došao neki gost. isus je redom oprao noge svim svojim apostolima – uključujući i Judu koji ga je ubrzo posle toga izdao. (Jovan 13,1-11)

Na taj način Isus im je pomogao da u potpunosti shvate šta znače reči: ‘Dao sam vam primer’ (Jovan 13,15). Da li im je to konačno doprlo do srca? Kasnije te iste večeri opet su se raspravljali oko toga ko je najveći od njih (Luka 22,24-27). I pored toga, Isus nije izgubio strpljenje i ponizno ih je poučavao.  Nakon toga usledila je najsnažnija pouka koju im je pružio, a koja se ogleda u rečima: ‘Ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu’ (Filipljanima 2,8). Isus je spremno pristao na ponižavajuću smrt – bio je nepravedno osuđen kao kriminalac i hulnik. Time je Božji Sin dokazao da je zaista jedinstven i izuzetan primer – samo otelotvorenje savršene, najveće poniznosti.

Možda se upravo ta poslednja pouka koju je Isus pružio dok je bio čovek neizrisivo urezala u srce njegovih vernih apostola. Biblija govori da su oni kasnije godinama, čak decenijama, ponizno služili Bogu. A kako je s nama?

Hoćemo li slediti Isusov primer? Pavle savetuje svakog od nas: ‘Razmišljajte onako kako je razmišljao i Hrist Isus’ (Filipljanima 2,5).