“I kada ju je Gospod video, sažalio se nad njom”

 

Ovu sliku smo videli previše puta. To je slika uplakane udovice i ožalošćene majke. Skoro svaki dan i mnogo godina morali smo da posmatramo prizore neizdrživih i neizrecivih tuga. Majka u Izraelu nekontrolisano plače zbog smrti sina koga je ubio bombaš samoubica. Palestinska žena žali gubitak sina koga su ubili izraelski vojnici ili koji je stradao od sopstvene ruke u revnosti za slavom po cenu tuđeg uništenja. Mnoge majke sada tuguju zbog smrti svojih sinova širom sveta. Takve slike postale su opšta mesta naše kulture.

Bojim se da smo se previše navikli na takve slike. Tuga je postala politizovana; naše emocije su postale bojno polje za suprotstavljene političke ciljeve; ali prava žrtva je saosećanje. Saosećanje je ubijeno u nama. Na njegovom mestu vlada frustracija i bes, cinizam i očaj nad našom nemoći. Gledamo ono što ne možemo da kontrolišemo ili možda čak i počinjemo da shvatamo. Gledamo, a onda skrećemo pogled.

 

Nije ni čudo što želimo da pobegnemo. Sve tragove saosećanja koje smo možda nekada osetili progutaju gorčina i bes.

 

Pa ipak, možda, samo možda, još jedan pogled na ovu jevanđelsku priču mogao bi nam pomoći da ponovo progledamo i ponovo pogledamo očima saosećanja, a ne samo ciničnog prezira, da gledamo srcima strpljive nade, a ne samo osakaćujućeg očaja. Možda, samo možda, ovde postoji nešto što govori o neizrecivim žalostima našeg sveta i dana. U svom cinizmu i očaju, mi smo poput mladića koji je mrtav i kojeg nose na grob. Ali ako ponovo pogledamo ovu potresnu sliku tuge udovice i majčine tuge, možda ćemo, samo možda, biti podignuti u nadi koja proističe iz saosećanja Hrista.

 

O tome se radi u ovoj priči. To je sve o saosećanju Hrista, ne samo za udovičinsku i majčinsku tuge, već i za celo naše čovečanstvo čak i u gorkom besu naših tuga i frustracija. Kad je saosećanje ubijeno u nama, što se bojim da je tako lako, tada smo dvostruko mrtvi, čak i više, tri puta mrtvi – mrtvi jedni za druge, mrtvi za sebe i sasvim sigurno, mrtvi za Boga.

 

„Gospod je video“. Sve počinje od tog pogleda na Hrista. Kakav je to pogled? Da li je to pogled osude i prezira ili pogled saosećanja i brige? „Kad ju je Gospod video, sažalio sse nad njom“. Njegov pogled je njegov pogled saosećanja prema tugama našeg čovečanstva u konkretnoj stvarnosti naizgled neutešne tuge ove žene. Izgubila je sve što je važno – muža, a sada i sina jedinca. Potpuno je očajna. Možda, samo možda, naša neosetljiva srca mogu početi da osećaju apsolutnu dubinu njenog gubitka. Pa ipak, on je gleda očima saosećanja.

 

Spasenje počinje tako što nas Isus vidi, okrećući prema nama svoje saosećajne oči. Ali šta to saosećanje znači? To je snažna reč, a ne reč za naše savremene političke igre koje se igraju sa našim emocijama i uprljaju naš um. Ne. Ovde je reč koja govori o najdubljem principu našeg bića kao ljudi, reč koja u jevanđeljima sugeriše ono osnovno načelo našeg identiteta gde smo pozvani na Boga po čijoj smo slici stvoreni. Saosećanje je više od osećanja prema drugima, emocija kojom se može manipulisati i zloupotrebiti.

 

Reč se odnosi na najdublje načelo ličnog identiteta. Isusovo gledanje sa saosećanjem znači da on uzima tugu ove žene u sebe, u unutrašnje rupe svog bića gde njegova humanost razgovara sa Ocem i Svetim Duhom. U tome leče isceljenje i spasenje, nada i vaskrsenje. Jer ovo su stvari koje proističu iz Hristovog pogleda saosećajnog poštovanja. „Mladiću, kažem ti ustani“ i „predao ga je majci“. Smrt i vaskrsenje. Iz saosećajnog Hristovog pogleda dolazi nada i askrsenje. Njegov izgled menja sve. Menja se i način na koji gledamo na naizgled beznadežne i depresivno užasne tuge i žalosti našeg sveta i dana.

 

U ovoj jevanđeoskoj priči otkrivamo nadu koja pobjeđuje očaj. U ovoj jevanđeoskoj priči otkrivamo saosećanje koje strpljivo istrajava kada se čini da je sve izgubljeno i nestalo. Treba da gledamo jedni druge očima Hrista koji saosećajno gleda na sve nas. To ne znači da uvek možemo sami promeniti stvari; to znači samo da ostajemo otvoreni za preobražavajuću milost Božju čak i pred naizgled nerešivim problemima sveta. Naše saosećanje mora biti u tome da jedni druge stavljamo u saosećanje sa Hristom. To znači priznati stvarnost daleko veću od nas samih i našeg sveta; ta stvarnost je milost. U saosećajnom Hristovom pogledu vidimo kako Bog gleda na naše čovečanstvo. Pozvani smo da postavimo jedni druge u Hristovo srce, srce koje drži ceo žalosni svet pred Ocem u ljubavi. Tu i samo postoji saosećanje.

 

(Velečasni Zoran Minić, sveštenik Episkopalne slobodne zajednice)

 

Molitva dana

*

Gospode, milosrdno te molimo da uslišiš molitve

Tvoga naroda koji Te priziva;

i dozvoliti da mogu opaziti i znati

koje stvari treba da čine,

a takođe da imaju milost i moć da ih verno ispune;

kroz Isusa Hrista, Tvoga Sina, našega Gospoda,

koji je živ i caruje s tobom,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica svetoga apostola Pavla Efescima 3,13-21

– Sveto Jevanđelje po Luki 7,11-17