Četvrta nedelja Adventa

 

Gle, Jagnje Božije,

koji uzima grehe sveta.

 

Pripreme za Advent nisu samo Božja dela za nas, već i Njegovo delo u nama. Advent nagoveštava nešto od velikog čuda hrišćanske vere – Bog s nama, Emanuel, dolazi da bi Njegov život živeo i oblikovao se u nama. Slavljenje Adventa su Božje pesme u srcima Njegovog naroda.

 

Ali kakve je to slavljenje? Samo razmislite i možda ćete doći da vidite nešto od čuda i svete radosti Božića. Jer u posmatranju i čekanju Adventa, učimo da hvalimo tamu i tišinu, jer je ovo svrsishodno očekivanje koje je Advent.

Ovo je nedelja najmračnijeg doba godine u prirodi, ali mi očekujemo dolazak svetlosti u duhu koji je sasvim udaljen od novih i starih oblika paganstva. Naše čekanje je iščekivanje, ali ne u strahu i strepnji da, možda, sunce neće izaći i da se, možda, dani neće povećavati i da se moramo žrtvovati poretku prirode da bismo osigurali da točak života kotrlja dalje.

 

Ne. Tame adventnog doba imaju mnogo više veze sa našim duhovnim životima nego samo sa fizičkim fenomenom zimskog solsticija. Reč je o oblicima duhovne opakosti i ludosti u svakom našem životu pojedinačno i kolektivno: „daleko provedenoj noći“, mogli bismo reći, naše pobune i revolta; „daleko provedenu noć“ našeg odvraćanja od svetlosti Božje Reči u zakonu i proročanstvu, u prirodi i u ljudskom iskustvu; „daleko provedena noć“ tame u nama samima. Probuđenje tog razumevanja je sastavni deo značenja i svrhe adventnog doba. To, paradoksalno, mora izgledati kao da slavimo tamu.

 

Slavimo tamu za Svetlost koju donosi. Pod ovim mislim na nešto više od naše slave tami u koju svetlost dolazi i nadvladava tamu. Mislim da slavimo tamu za svetlost koju sama tama donosi. Bolje rečeno, sama tama je svetlost. Mi smo izvan jednostavne paganske opozicije tame i svetlosti kao dobra i zla. I tama je deo dobrote stvorenog poretka i u redu iskupljenja je spoznaja sile Božije koja i od našeg zla čini nešto dobro. Znati to znači slaviti tamu za svetlost koju donosi.

 

Kako to može biti? Jer nešto se u tami poznaje, nešto što tama, takoreći, saopštava. Ali poznato je tek kada izađe na videlo. Tama, ako mogu da kažem na ovaj čudan način, je manja svetlost koja postaje vidljiva i poznata kao svetlost u većoj Svetlosti Hristovog dolaska. Tama pripada Svetlosti.

 

Na isti način slavimo tišinu za Reč koju donosi. I ovde mislim na nešto više od našeg slavljenja tišine u koju Reč dolazi i razbija tišinu. Mislim da mi hvalimo tišinu za Reč koju sama tišina govori. Još snažnije rečeno, sama tišina je reč. Postoji nešto što se zna u tišini, nešto što tišina, takoreći, daje do znanja. Ali, poznato je tek kada se unese u Reč. Tišina je manja reč koja se čuje i poznata kao reč u većoj Reči Hristovog dolaska.

 

Tama i tišina su reči i svetlost u Reči i Svetlosti Isusa Hrista. Hvalimo tamu i tišinu Adventa za Reč i Svetlost Božića.

 

Šta to znači? Znači da je pokajanje povod radosti. Pokajanje u vreme Adventa je uzrok naše najveće radosti. „Pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko“. Ovo je nota adventa. Poslanica za danas oglašava slavljenje u pripremama za Advent i otvara vidike molitve i zahvalnosti i mira. Peva se u svesti o našoj tami, ne tami prirode, već tami koja je ovde nazvana kao naše „teskobe“, doslovno, naše biće „puno briga“, preplavljeno, takoreći, sopstvenim preokupacijama i poslovima, nešto, mislim, što dobro poznajemo u gužvi i vrevi, buci i šuštanju predbožićnog doba. Zaista velika anksioznost! Pa ipak, kao što poslanica ushićeno objavljuje i podstiče: „Radujte se uvek u Gospodu, i opet, kažem, radujte se“.

 

Svrha Jovana Krstitelja je da pripremi Gospodnji put propovedanjem krštenja i pokajanja za oproštenje grehova. Ono što propoveda ne ostvaruje i ne može sam da ostvari. On nije oproštenje grehova, a ipak je toliko neophodan da neizbežno pripada ispunjenju. „Ja nisam Hristos“, kaže on. „Ja sam glas onoga koji vapi u pustinji“. Glasom onoga koji vapi u tihoj tami našeg pustinjskog sveta, čujemo Reč Božiju. U onome koji nije Hristos vidimo Hrista koji dolazi k nama. Na sudu koji je pokajanje, poznajemo Hrista koji je oproštenje. „Gospod je blizu. Ni u čemu ne budite zabrinuti”. Tama i tišina su reči i svetlost koje nam ga otkrivaju. „Evo“, kliče Jovan Krstitelj, „Evo Jagnjeta Božjeg, koje na sebe uzima grehe sveta“.

 

Naše pokajanje je naš povod za radost. To nas dovodi do veće radosti Božića jer nam ukazuje na svrhu njegovog dolaska i značenje božanske poniznosti u Reči koja je postala telo. Nije nam prikazan „strah u šaci prašine“ (T.S. Eliot) koliko radost zbog sredstava našeg iskupljenja, sama tama nosi svetlost u većoj Hristovoj Svetlosti; same tihe reči koje zvuče u većoj Reči Hristovoj; sud koji je pokajanje koje budi pesme radosti. I tako ćemo se radovati velikom prazniku Božića kada je Gospod Bog s nama. Tada ćemo spoznati našu tamu u Njegovoj nebeskoj svetlosti i našu tišinu u Njegovoj svemoćnoj Reči. Tada ćemo spoznati veličanstvo Božije u nežnoj ljudskosti Sina Božijeg, Reči koja je postala telo i Svetlost sveta.

 

Gle, Jagnje Božije,

koji uzima grehe sveta.

 

(Zoran Minić)

 

Molitva dana

*

Bože, iskupitelju naš,

koji si pripremio Blaženu Devicu Mariju

da bude majka Tvoga Sina:

podari da nam, kao i ona koja je tražila njegov dolazak kao našeg Spasitelja,

budemo spremni da Ga dočekamo

kad ponovo dođe kao naš sudija;

koji je živ i caruje sa Tobom,

u jedinstvu Svetog Duha,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica Svetpg apostola Pavla Filipljanima 4, 4-7

– Sveto Jevanđelje po Jovanu 1, 19-28