MT 4,14.20: Sejač seje Božiju reč. A zrnevlje koje je posejano na dobro tle, to su oni koji slušaju reč, prihvataju je i donose plod: jedni tridesetostruko, drugi šezdesetostruko, a neki stostruko.

Evanđelja daju važno mesto priči o sejaču u zapisima Hristove službe.  Tri evanđelja pišu o njoj sa tumačenjima koje Hristos daje (Matej 13,1-18; Marko 4,1-8; Luka 8,5-8). U suštini, Hristos uzima proces proizvodnje na njivi, od sejanja do žetve, da naznači duhovnu obnovu koju Bog čini u blagodati, koja je inače poznata kao carstvo nebesko (vidi Matej 13,19).

Hristos ne izvlači ovu zemljoradničku temu kao simbol carstva Božijega samo iz prirode. Stari Zavet sadrži mnoga obećanja duhovne obnove, i određeni njihov broj uzima sliku semena koje je posejano (vidi Psalam 126, 5.6; Jeremija 31,27.28; Osija 2,23). Proroci su takođe upotrebljavali sliku opustošene zemlje da opišu sud (vidi Isaija 34,9-15).

Nije iznenađujuće da Hristos upotrebljava sliku sejača i semena. Ali ono što iznenađuje jeste da sejač u ovoj priči seje na četiri vrste zemlje, a samo jedno od  njih donosi plod. Hristos je jasno imao nameru da istakne činjenicu da reč Božija nema isti uticaj svuda gde se seje. Svako propovedanje evanđelja ne donosi plod, i samo slava nebeskog sveznanja to otkriva.

Priča nas upoznaje sa sejačem, semenom, i različitim vrstama zemlje. lako je snimiti scenu. Ne moraš biti zemljoradnik da znaš da je moguće da posejano seme ne potera i da će biti očajanja zbog mogućih neuspeha. Ovde namamo nikakvog nagoveštaja o tome da je sejač neopremljen i nesposoban za ono što radi. Takođe seme nije ovde problem; ono nije loše ili trulo. problem je u različitim vrstama zemlje.

Prva zemlja koju Hristos oslikava jeste utabana zemlja pored oranice, po kojoj su možda čitave generacije ljudi hodali i gazili da je postala tvrda da primi seme (Marko 4,4). Hristos opisuje gladne ptice, koje su pozobale seme. Samo minut ili dva pošto je sejač iamo seme u svojoj torbi iz koje je zahvatio rukom i bacio ga, ono je nestalo sa zemlje u ptičijim kljunovima. Zemlja niej postala bolja, a seme je nestalo zauvek.

Sledeća je kamenita zemlja (stih 5). Ovde imamo sliku zemlje koja je tankog sloja ispod koje je kamenita podloga. Seme koje je ovde posejano je proklijalo, poraslo i uhvatilo koren. Ali koren nije mogao ići u dubinu zemlje, i kada je nastala jaka vrućina biljka je uvenula i osušila se na plitkoj zemlji. Ovo je bio dovoljan znak da je ispod površine bila stena.

Treća je bila zemlja sa trnjem i korovom (stih 7). Ovde je problem u tome što iako je zemlja bila dovoljno duboka, bilo je dosta trnja i korova. Hristos ne iznosi da lil je ovaj korov bio u formi semena ili je već počelo da izbija, ali na kraju je ugušilo seme koje je poteralo.

Hristos ovde govori o poznatim brigama čoveka koji seje. Svi mi možemo pretpostaviti njegove napore, proliveni znoj i trud, i onda gubitak dragocenog semena zbog takve neproduktivnosti. Kada gledamo ova tri zemljišta, ne možemo a da ne pomislimo kako ono simbolizuje strašni pad naših prvih roditelja. Pre pada nije bilo besplodnog rada. Ali sada, trnje, korov i uvelo bilje sve skupa potvrđuju činjenicu da je srce samog čoveka postalo neplodna zemlja u odnosu na Gospoda koji je veliki vinogradar (doslovce, zemljoradnik (Jovan 15,1))

Iako je većina zemljišta ostala besplodna, Hristos je konačno spominje da takođe postoji dobra zemlja. Seme koje pada na ovu dobru zemlju donosi rod u različitim količinama, ‘po trideset i po šezdeset i po sto’ (stih 8).

Kada Hristos govori ovu priču, On otkriva sebe na tri načina.

1.On vlada i On je car carstva nebeskoga koji objavljuje tajne u pričama (Marko 4,11). Kada govori priču kao što je ova, i kroz ostala Njegova učenja takođe, On uvodi carstvo blagodati o kojem su proroci prorokovali.

2.On je sejač, koji donosi obnovu svojom rečju i Duhom. Hristos je voleo simbol semena i često ga je koristio, ne malo zbog toga što se prirodnim putem oslikava ono što se dešava duhovno, to jest, plodnost u smislu stradanja i smrti. On – sejač – je na kraju postao seme, kako On kasnije objašnjava (Jovan 12,24). On – sejač – će na kraju biti ‘dobro i čisto’ srce, kao što kaže: ‘Jer je svagda činim što je njemu ugodno’ (Jovan 8,29).  Mi možemo imati dobro i iskreno srce samo zbog Njegovog savršeno poslušnog srca prema Ocu. Nama treba njegov otkup na krstu za svu tvrdoću našeg srca prema Gospodu u Njegovoj reči.

3.On je svemogući hirurg, koji daje dijagnozu stanja našeg duhovnog srca kroz ovu i druge priče. On ne samo da daje dijagnozu našeg stanja, nego On takođe upućuje naša srca na NjEgovo delo na krstu. Tamo je On omogućio da Duh koji oživljava učini naša srca mekim i prihvatljivim, koji delotvorno radi na njivi naših srca da mi slušamo, prihvatamo, i donosimo plod na njegovu čast i slavu.

Priča ispituje naša srca o tome kako primaju reč Božju. Koja zemlja najviše odgovara vašim srcima? Čak i pravi vernici ne mogu olako tešiti sebe da su oni ‘dobra zemlja’. Jer čak i u veri, vernici se bore sa grehom i neverstvom kao što nam je to oslikano u prve tri vrste zemlje. Konačno pitanje je ovo: Šta mi činimo posle Hristovog sveznajućeg otkrivenja naših neprihvatljivih srca, ili neprihvatanje Božje volje u našim srcima?

Učenici su ovde odredili pravac. Dok su drugi slušaoci odlučili da odu – pokazujući tako da nisu primili seme koje je Hristos upravo posejao – učenici su pošli Gospodu, pazeći na njegov povik: ‘Ko ima uši da čuje, neka čuje’ (Luka 8,8.9).  Njih nisu sablazile Njegove reči, već su želeli da čuju još više.

Važno je međutim da se zapamti, da je toga dana Juda bio sa učenicima. On je pokazao kao da je slušalac trnovite zemlje. Dozvolio je da silno trnje prevare bogatstva konačno uguši reč u njegovom srcu. Izdao je Hrista za trideset srebrnika. Ali smo zahvalni da su se drugi, uprkos ostatku greha u njihovim životima, konačno pokazali kao ‘iskreni pred Bogom’ i primili su neprestano delo Sejača – Spasitelja u njihovim srcima.