Prva nedelja adventa

 

“Ko je ovo?”

 

„Evo, car tvoj dolazi k tebi“. Došao je u svoj grad i dočekali su ga, jedni, radosno. „Veoma veliko mnoštvo raširilo je svoje haljine na putu; drugi su sekli grane sa drveća i slamali ih na putu“, sve vreme vičući „Osana Sinu Davidovom“. Primili su ga, izgleda, sa zadivljujućom radošću. Jer „kada je došao u Jerusalim, sav se grad potresao govoreći: ko je ovo?

 

Prizor dobrodošlice, čini se, ali kako su ga primili drugi u grad u koji je došao? Raširenih ruku radosti i veselja? Ne. Sa gnevom i besom. I sigurno nas to takođe mora pokrenuti da se zapitamo: „Ko je ovo?“ Ko je ovaj koji sa takvim besom i gnevom izgoni „one koji su prodavali i kupovali u hramu; i obora stolove menjača i sedišta onih koji su prodavali golubove“? Bio je primljen uz vapaje nade i radosti od jednih i sa sudom i gnevom od drugih.

 

Bojim se da ovo radije ne bismo videli. Više bismo voleli spektakl našeg dočeka Hrista, a ne prizor njegovog žestokog gneva i neodobravanja naših puteva. Naši putevi? Da. Ne bi trebalo da sugerišemo da je Hristov gnev usmeren samo na neke izmišljene „one“, kao da možemo biti u gomili koja ga dočekuje – ili bar tako izgleda – a ne da budemo u istoj masi koja je zauzeta svime u hramu osim što zaista pripada nameni hrama. Jer šta je izazvalo njegov gnev? Sami mi u zauzetosti sopstvenim putevima, u potrazi za sopstvenim interesom i sebičnom dobiti gde god da se nalazimo.

 

Nemoj da pogrešiš. Između crkvenog trema i crkvene klupe, između crkvene klupe i oltarske ograde, nismo li ti i ja razmišljali o bezbroj stvari, od kojih nijedna nema veze sa našim postojanjem u ovoj Crkvi i u ovoj službi?

 

Dobra vest o ovoj divnoj sceni Hristovog dolaska u Jerusalim i čišćenja hrama je da govori vama i meni. Ona govori o smislu njegovog dolaska u naše duše, značenju njegovog dolaska, mogli bismo reći, i ako on ne očisti naše duše i ne ispravi svoj put u nama, neće biti ni dolaska ni nade, ni božićne radosti, ni naslade čudom Božijim u nama. Njegov gnev i bes su zbog našeg poricanja njegovog dolaska.

 

Nema smisla, naravno, ako zatvorimo um za smisao i istinu onoga koji dolazi. Izuzetno je važno „ko je on“. Na neki način, to je adventsko pitanje. Jer dolazak kralja nije u vezi sa politikom moći; radi se o snazi istine, istine koja odjednom prevazilazi političko i oblikuje naše duše u stvari nebeske. Tu istinu zanemarujemo i poričemo na svoju opasnost. Advent je naš poziv za buđenje, poziv za buđenje kroz spektakl Hristovog gneva preko i protiv sentimentalne emocionalnosti božićne sezone,protiv naše vulgarne prirode. Mi smo kradljivci Božje milosti jer bismo Božje stvari zarobili sebi, svojim ciljevima i svrhama, ciljevima i svrhama koji se uvek odnose na nas same na račun Boga.

Advent počinje prizorom Hristovog kraljevskog ulaska u Jerusalim. Imamo privilegiju da čitamo dalji nastavak te priče u Hristovom gnevnom i nasilnom čišćenju hrama. Nekako moramo da držimo zajedno ove trenutke, kraljevski ulazak i radosni doček Kralja koji dolazi u svoj grad, s jedne strane, i scenu njegovog gneva i gneva na ono što zatekne u gradu, na svetom mestu svetog grada, u hramu. Ne možemo a da ne pitamo šta će on naći u nama?

 

„Dođe svojima i svoji ga ne primiše“. To je deo velike tajne Božića, deo njegovog suštinskog značenja, a mi tu tajnu nećemo ni početi da shvatamo osim svetkovine Dolaska Hristovog koja ovde počinje radošću i slavljem, a zatim prelazi u gnev i bes. Oba trenutka imaju svoju istinu u Hristu. On je naša radost, doduše, ali kada ne opazimo i ne znamo ko je on, onda dolazi do iskustva njegovog gneva i besa na nas. Zašto?

 

Zato što on dolazi sa svrhom, svrhom Otkrivenja i Iskupljenja, ali mi smo zanemarili sve znakove na tom putu, kako dug put proročanstva i zakona u svedočanstvu Pisma, tako i dug, dug put, ludosti i obmane ljudskog iskustva. Čini se da smo ga sa radošću primili – svi vole paradu – ali u istini ga „nismo primili“, nismo ga primili u istini i cilju njegovog dolaska. On dolazi da obnovi i iskupi. Ali čini se da bi samo njegov gnev mogao da privuče našu pažnju.

 

I takav je dolazak Hristov. „Noć je daleko, dan je blizu“, sada i uvek, „odbacimo, dakle, dela tame“, ta dela teških misli i grubih reči, podlih i sebičnih postupaka, slepila i neznanja čuda koje je pred našim očima, čuda ljubavi Božije koja hoće da dođe među svoje. Mi smo njegovi, uprkos našim putevima. Želeo bi da to znamo da bismo se sada pokajali i prihvatili njegov karajući gnev, da bismo tada konačno bili među onima koji su ga primili, „onima koji veruju u ime njegovo: koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tela, niti volje ljudske, nego Božije“. To znači učiti od onoga koji dolazi, naučiti ko je on za nas. To je svrha njegovog dolaska prema nama. Pozvani smo da „dođemo i vidimo“ da bismo mogli da znamo „ko je ovo“ i da ga pratimo u radost koju on donosi.

 

“Ko je ovo?”

(Zoran Minić)

 

Molitva dana

 

*

 

Svemogući Bože,

podari nam blagoslov da odbacimo dela tame

i da obučemo oklop svetlosti,

sada u vreme ovog smrtnog života,

u kome nam je došao Tvoj Sin Isus Hristos u velikoj poniznosti;

da poslednjeg dana,

kada će ponovo doći u Svom veličanstvu

da sudi živima i mrtvima,

možemo ustati u život besmrtan;

kroz Onoga koji je živ i sa tobom caruje,

u jedinstvu Duha Svetoga,

jedan Bog, sada i u vekove vekova.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica Svetog apostola Pavla Rimljanima 13,8-14

– Sveto Jevanđelje po Mateju 21,1-13